Izložba „Svjetlo prije tišine” slikara Valentina Radmana otvara se u petak, 15. svibnja, u Muzeju grada Kaštela i donosi presjek njegova recentnog stvaralaštva kroz cikluse portreta, urbanih veduta, apstrakcija i motiva svjetla, uz naglasak na odnos tradicijskih slikarskih postupaka i suvremenih vizualnih iskustava.
vrijeme: 15.05.2026. - 08.06.2026.
Izložba predstavlja recentni opus slikara, pedagoga i glazbenika Radmana, autora koji svoje stvaralaštvo temelji na spoju akademske discipline, osobnog izraza i kontinuiranog istraživanja svjetla, prostora i identiteta. Radovi su grupirani u tematske cjeline (portrete, figure, urbane prizore i apstraktne kompozicije) kroz koje umjetnik promišlja odnos tradicije i suvremenosti.
Muzejska savjetnica Sanja Acalija u predgovoru navodi kako Radmanovo slikarstvo počiva na spoju akademske discipline, osobnog izraza i istraživanja svjetla, prostora i identiteta, pri čemu je autor snažno oslonjen na klasične slikarske tehnike. Posebno ističe njegov interes za slojevitu metodu ulja na platnu, poznatu kao indirect painting, kojom postupnim nanošenjem lazurnih slojeva postiže dubinu i naglašene optičke efekte.
Središnje mjesto u opusu, dodaje, zauzima portret, koji Radman ne tretira kao puku reprodukciju fizičkog izgleda, nego kao prostor psihološke interpretacije. Fokus stavlja na pogled, izraz lica te odnos svjetla i sjene, gradeći introspektivne prikaze osoba.
Prema njezinim riječima, Radmanovi portreti balansiraju između realizma i suvremenih vizualnih postupaka, uključujući elemente koji podsjećaju na digitalnu estetiku i pikselizaciju.
Poseban segment izložbe čini ciklus „Noćne priče“, posvećen urbanim vedutama Zadra, Zagreba i Londona. U tim radovima svjetlo postaje glavni nositelj atmosfere i značenja, dok umjetna rasvjeta, neonski odsjaji i refleksije oblikuju grad kao dinamičan i emocionalno nabijen prostor.
Acalija među radovima izdvaja sliku „Last Train“, obilježenu motivima samoće i iščekivanja, dok za Radmanove apstraktne kompozicije navodi kako u njima boja postaje glavni nositelj emocije i unutarnjeg stanja.
Navodi i da umjetnik upravo između slikarske tradicije i osobnog impulsa oblikuje vlastiti umjetnički identitet, povezujući klasične tehnike sa suvremenim promišljanjem percepcije i identiteta. (Hina)
