Izložba 'Škver' Vilima Halbärtha u Muzeju grada Trogira

Izložbu će otvoriti prof. emeritus Ivo Babić, a na otvaranju će sudjelovati dr. sc. Fani Celio Cega, u ime domaćina Muzeja grada Trogira, autorica predgovora Lea Cvetko te sam autor.
 
“Najveći dio svoje inspiracije Vilim crpi iz bivše žile kucavice (u društvenom, financijskom i političkom smislu) njegova rodnog grada – trogirskog škvera. Za njega, škver predstavlja jedan veliki atelijer u kojem je umjetnost moguća i prisutna na svakom koraku. Djelujući u takvom prostoru on stvara umjetnost u raznim medijima, od fotografije, preko skulpture do grafita; umjetnost koja je društveno angažirana jer skreće javnosti pogled na ono što mnogi ignoriraju i odbijaju sami sebi osvijestiti. Ne tako davno Brodotrogir, nekada državno poduzeće koje je projektiralo i izgradilo neke od najkvalitetnijih brodova u svijetu i kao takvo, što je Halbärthu bitnije, hranilo čitave obitelji Trogira i okolice koja njemu gravitira. Danas je škver privatna tvrtka koja zapošljava nekoliko stotina ljudi. Ove i brojne druge promjene unutar nekadašnjeg hranitelja ovog dalmatinskog gradića inspirirale su i zaokret unutar njegovog umjetničkog bića. Osvrćući se na svoje ranije faze, Vilim kaže: „Sama je skulptura u svemu tome nebitna. Kako sada vidim, ranije sam se bavio izoliranim detaljima dok nisam shvatio da je škver sam po sebi jedna ogromna instalacija s implementiranim skulpturama. Sve to čini jednu savršenu formu. Tek nakon što sam to osvijestio, moja tema je postao škver sa svim svojim karakteristikama, dijelovima i ljudima“.
 
Instalacijama predstavljenima na izložbi u Muzeju grada Trogira, gdje je na trenutak “preselio” trogirski škver u galerijski prostor, Vilim predstavlja samo djelić iskustava škvera koja realizira pomoću skulpture i instalacije koja se sastoji od zvuka, svjetla, mirisa i okusa: “Skulptura je volumen koji ispunjava prostor.”, rečenica je kojom Vilim razbija dimenziju konvencionalne skulpture i uvodi je u umno, osjetilno pa čak i metafizičko.
 
Naime, Halbärth radi skulpturu koju pretvara u instalaciju, zatim tu instalaciju pretvara u arhitekturu koja potom posredstvom čovjekova djelovanja, njegova kretanja i bivanja, dodira i žamora dobiva karakter i postaje živa. U protivnom, bez čovjeka, skulptura je uvjetno rečeno trenutna i „dosadna“, a upravo je njegovim djelovanjem moguća i promjena karaktera same skulpture.”, piše Lea Cvetko.