Izložba kiparskih i slikarskih radova Ivana Vukušića, hrvatskog iseljenika iz Düsseldorfa, otvara se 26. svibnja 2026. u 18 sati u Muzeju grada Rijeke, Palači Šećera, povodom obilježavanja 45. godišnjice smrti umjetnika.
vrijeme: 26.05.2026. -
mjesto: Rijeka
Obitelj umjetnika prošle je godine izložila njegove radove u Jablancu i Sisku uz podršku i organizaciju povratnika Matt Darka Sertića, a ove godine u suorganizaciji Hrvatske matice iseljenika podružnice Rijeka te uz podršku Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, nastavlja se predstavljanje njegovih radova sa sljedećim datumima otvorenja izložbi:
26.5. u Palači Šećera u Rijeci (ostaje otvorena do 11.6.)
12.6. u Kuli Lovran (ostaje otvorena do 28.6.)
2.7. u Gradskom muzeju Senj (ostaje otvorena do 22.10.),
23.10. u Galeriji Decumanus u Krku (ostaje otvorena do 12.11.),
a nakon toga je u planu izložba u Zagrebu koja je još u dogovorima.
Za Ivana Vukušića može se reći da je bio svedostižan jer je za života bio mnogostruko prisutan u cjelokupnom životu Zagreba. Čovjek humanog opredjeljenja i duboke povezanosti sa svojim vremenom bio je kao nit mnogih duhovnih podsticaja - korelat akutnih dogadanja 50-tih godina, akter značajnih debata o životu i umjetnosti predvođenih od značajnih imena kao što su Tin Ujević, Vjekoslav Majer, Dragutin adijanovic, Cata Dujšin Ribar, Sime Balen, Frano Alfirević i drugi, čija je mišljenja prihvaćao kao odlučnu konstituantu svog osjećanja svijeta i čovjeka.
O njegovom bogatom životu mogla bi se napisati neiscrpna studija, a iz njegove privatne korespondencije - (koju danas čuva njegov sin Goran, koji je, jednako kao i njegov otac, kao umjetnik bolje poznat u Njemačkoj nego u nas) - razaznajemo postulate Vukušićeva življenja i sve one diskretne pojedinosti koje su se utkale u njegovu umjetnost.
Svi kontakti Vukušića zabilježeni su u tim pismima - dogadaji, dodiri i ta poznanstva s umjetnicima, diplomatima, književnicima; vezivno su tkivo i simbolika mnogih tema - fascinantna su nit bezbrojnih prizora i blistavih portreta - neprekidan su refren one naglašene prolaznosti ną njegovim uljima i akvarelima.
Fiksno stajalište Vukušićeve cjelokupne vizije i prema umjetnosti i prema životu uopće jest ovisnost vlastite sudbine o sudbini drugih, od strukture cjelokupnih međuljudskih odnosa. Taj je začudni pogled za Vukušića više značio od prikraćene prakse u kiparenju i slikanju, jer bio je punovrijedan doseg spoznaji. Ta će spoznaja naći mjesto u njegovoj umjetnosti u vidu pojedinih portreta visoke razine. Bio je punomoćan da ih gradi, jer je osluškivao i gledao oduvijek - "Ništa ne vidimo prvi put kad se poslužimo samo svojim očima, jer se u prvim trenucima gledanja podvrgavamo samo mnoštvu smušenih osjeta koji se razmršuju tek vremenom i stalnim razmišljanjem o onome što se u nama zbiva; i da nas samo iskustvo uči uspoređivati osjete s njihovim uzrocima..." Diderot, Pismo o sljepcima na uporabu vidovitima.
Vukušić je, inače, u svojoj ranoj mladosti stajao izmedu dvije paradoksalne želje: da po nakani oca bude strojar, a po svojoj umjetnik ili pjesnik - proces zatomljavanja njegove vlastite želje da tu svoju zdvojnost umjetnički oblikuje dugotrajan je i zamršen. Alternativa ovom procesu je svijet literature i dugih razgovora o čovjekovoj egzistenciji i umjetnosti s brojnim prijateljima. Ti su mu razgovori otvarali vidike u neizmjernost, u njegovu duhu palili blistave vatromete, a u svojoj potrazi za isposvjestnim izričajem svoje intime i čestim agonijama poradi napetih osjetila za spoznajom bio je nakon njih bistra duha i manje osamljen. — Božena Kličinović
Ivan Vukušić, 'Dijalog'
