Marin Miočić Stošić je i slikar i kipar (u najširem mogućem značenju te riječi). Slika i figurativno i apstraktno. Apstraktan je koristeći i geometriju i tašističku mrlju. Što znači, ako su likovne umjetnosti jezik i govor oblika (a jesu), tada je Marin likovni poliglot. Ili smo se izgubili u protuslovljima koja ne mogu biti razložena, dokazana i opravdana?
Čini mi se da nismo, jer pojam koji objedinjuje sve navedeno jest – zaigranost. Naš će kipar grane pronađene na plažama ili u prirodi, nakon minimalnih autorskih intervencija, upotrijebiti kao nađene predmete (objet trouvé); slike, čista platna i okvire, igrajući se pozadinama i bojom tretiranim površinama, posložiti će na način da postanu instalacije; drvene reljefe oslikati će živim bojama, a neke će objekte – iz samo njemu znanih razloga i smislova – pretvoriti u šamanske, totemske, apotropejske…
U međuvremenu, kao slikar, zatvoriti će platna u čvrste konstruktivne i konstruktivističke sklopove ponekad kloazonirane (obrubljene), jasnih i naglašenih granica raznobojnih oslikanih polja. No već sljedećeg trenutka granice će se izgubiti u mrljama, u slobodnom potezu kista, u spontanom (nasuprot geometrijskom racionalnom) prepuštanju nepredvidivim unutrašnjim porivima. Ono što spaja ta prividna proturječja jest kolorizam, sapet geometrijom ili oslobođen gestom.
Uglavnom, riječ je o radovima nastalim od 2015. godine do danas, radovima koji poput klackalice mijenjaju izričajnu likovnu potku; geometrijska apstrakcija – slobodna apstrakcija – asocijativna apstrakcija – figuracija.
Pod zanimljivosti spada i činjenica da su skoro sve slike postavljene okomito, kao izduženi, uspravni pravokutnici, uz mali broj kvadratičnih formata.
Bezbrojni utjecaji umjetničke današnjice kojima smo nužno (često i nedužno) izloženi, bili mi toga svjesni ili ne, u Marinovom slučaju stvaraju neponovljivi koloristički koloplet autohtonosti (samoniklosti) i autentičnosti (izvornosti) izraza. - Berislav Valušek
