Izložba Dunje Demartini 'Kompozicije tragova otisnutih sjećanjem i zaboravom'

'Slojevi izložbe o kojoj govorimo sežu duboko ispod površine naših osjećanja i razumijevanja.  Prizori pred nama su sami po sebi konstruirane i rekonstruirane vizualne tvorbe koje u prvom redu recikliraju potrošene predmete i naša nepotrošena sjećanja na njih.  Spuštamo se tako od pojavne, estetske razine vidljivog, do dubokog korijenja nevidljivih motiva koji pokreću umjetnicu i definiraju njezin rad. 
U procesu Dunjina recikliranja vraćaju nam se potrošeni predmeti, ali ne kao prerađeni za novu upotrebnu funkciju, već kao rekonstruirane funkcije zaboravljenog života u novom, obliku prisutnosti. Odbačene posude, tave, zdjelice i kojekakve posude asociraju na arheologiju donedavnosti, na djetinjstvo sredovječne generacije, na sve što nam je izmaklo. Ta sentimentalna vrijednost predmeta u kojima se pripremalo nešto elementarno kao hrana, i nešto eterično kao miris kuhinje koja je nestala, zadržava nam pažnju dok gledamo asemblaže od posuda, ovješenih u transparentnoj konstrukciji. Te su posude razgolićene i nanizane kao sirotinju koja čeka obrok, potrošene i nanizane u svojim kromatskim silnicama plavih ili aluminijskih blokova kao slike u antimuzeju. I na koncu, nanizane i podložne kretanju poticajem vjetra ili dodira rukom. U tom slučaju, estetski sloj, pod kojim titra vrlo sentimentalan sloj, dobiva još jednu razinu, a to je zvuk dodirivanja metala komponiran kao akcent slučajnosti i procesualnosti, trajanja i krhkosti.  U toj mreži slika, sjećanja i zvukova Mnemosina, božica sjećanja nadmeće se s Letom, božicom zaborava kao uvijek kada prođe dovoljno godina da bismo to nadmetanje prepoznali kao vlastitu sudbinu.' (...)
- Nataša Lah, listopad 2022.