U petak, 9. rujna, u 20 sati, u riječkoj Galeriji Juraj Klović, otvara se samostalna izložba Emilije Duparove pod nazivom 'Zrcalo'. Izložba će biti otvorena do 23. rujna.
vrijeme: 09.09.2011. 20,00
mjesto: Rijeka; Galerija Juraj Klović, Matije Gupca 4a
Pred nama je posve drugačiji i neobičan ciklus radova Emilije Duparove u kombiniranoj tehnici, svojevrsni nehotični hommage op-artu i eri Novih tendencija, grafičko-kompjutorskih eksperimenata, istraživanja drugačijih vizualnih površina i efekata. Tekstura slike - koja nije u metijerskom smislu klasična slika - napravljena je od raznobojnih kuglica malih dimenzija, čime se na maštovit način proširuje pojam percepcije ne samo tradicionalne dvodimenzionalne štafelajne slike, nego se autorica op-artistički poigrava i s granicama percepcije promatrača, blizinom i kutom gledanja umjetničkog djela.
Na tragu, dakle, kugličastih eksperimanata i senzibiliteta Almira Mavigniera i Miroslava Šuteja, ali i kaleidoskopskih slika i grafika velikog maga op-arta Victora Vasarelyja, Emilija Duparova nas hipnotički uvlači u svoj šareni, veseli i na prvi pogled neopterećeni svijet hesseovske igre staklenim perlama, klikera, špekula, kuglica pudera, okruglih retro-žvakaćih guma... u kojemu se dimenzija životne radosti i optimizma prezentira kroz igru.
No, ne smijemo se dati zavesti hipnozom prvog gledanja: sav je taj šareni kozmički iluzionistički kaos ogledalo nas samih, naše svjetovne i egzistencijalne rastrganosti, neozbiljnosti i izgubljenosti, ali i složenosti zbroja naših (unutrašnjih) osobnosti. Kotrljamo se u svakodnevnim obvezama, bježimo od njih istovremeno ih priželjkujući, kao što smo ambivalentni i u odnosu prema drugim ljudima. Poput kuglica na slici, sile i ljudi koji nas isprva privlače, često nas na kraju odbijaju i vraćaju u neki sasvim suprotni kut naše psihe ili vanjskog svijeta. Cijeli naš svijet samo je jedna mala kuglica u odnosu na nizove galaksija koje nas okružuju, a fragmentarno usitnjena stvarnost preopterećena morem informacija često nas ostavlja izgubljenima dok promatramo vlastiti odraz u zrcalu jednog takvog pikseliziranog dana. Iz ptičje perspektive, Emilijine slike mogu nas asocirati na povorku sumanuto upregnutih ljudi jednog velegrada u vrevi svakodnevnih obaveza - u čemu nema nimalo veselja - jer ih počinjemo promatrati kao pijune na velikoj ploči igre moći i sile. Ludički je element u ovom opusu, dakle, naglašeno dvoznačan i nabijen totalno suprotnim doživljajnim i značenjskim senzacijama.
I dok je u radovima navedenih op-artista često bila glorificirana tehnička i tehnološka dimenzija materijaliziranja same ideje, kod Emilije Duparove prepoznajemo stanovitu ekološku dimenziju sastavljanja vlastitog umjetničkog svijeta iz recikliranog i/li odbačenog materijala; kao da se na ostacima jednog postapokaliptičnog svijeta sastavlja novi kaleidoskop smisla, ili, ako želite, kao da se slutnja o skorom kraju jedne civlizacije pretvara u klaunovski dvoznačno intoniranu točku pomalo infantilno regresivne igre. Iva Körbler
