U Muzeju suvremene umjetnosti, u utorak, 15. rujna, s početkom u 20 sati, otvara se samostalna izložba Zlatana Vehabovića pod nazivom 'Temelji u blatu'. Izložba ostaje otvorena do 4. listopada.
vrijeme: 15.09.2015. 20,00
mjesto: Zagreb; Muzej suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 17
Svijet početka 21. stoljeća je, nedvojbeno, posve raz-središten, bez značajnog i moćnog centra koji bi funkcionirao kao „prirodna“ umjetnička datost. Stoga je sasvim logično da umjetnici (i ne samo oni) moraju neprestano, uvijek iznova, stvarati vlastiti smisao i značenje, vlastiti kontekst, osobno referencijalno i/ili teorijsko polje.
Zbog toga mi je bilo zanimljivo promatrati novi slikarski ciklus Zlatana Vehabovića naslovljen Temelji u blatu koji se referira na nekoliko činjenica. Važan inicijalni impuls Zlatanova je skorašnja potreba da rastače formu karakterističnu za prethodne radove, da stvara novi kontekst. Naime, u prethodnom ciklusu izloženom 2011. godine naslovljenom Sweepenig Confetti from the Floor of the Conrete Hole, predstavljenom u Kući Lauba, pripovijest, odnosno određeni događaj, diktirao je formu. Slike su nastajale uglavnom prema fotografskim predlošcima, a Zlatan je svojim tumačenjima na vlastitom blogu donekle kontrolirao njihovo značenje. Kritičar i kustos Marko Golub pisao je o 'projektantskoj sustavnosti' slika u kojoj su forme poprimale voluminoznost, kompaktnost i gotovo opipljivu čvrstoću. Tonski prijelazi su bili suptilni, nježno gradirani a opći je dojam, kako je zapisao kritičar Feđa Gavrilović komentirajući ciklus Zauvijek ću te pamtiti (također iz 2011), nadrealan.
No, Zlatan ovaj put ustraje na voljnom i svjesnom napuštanju čvrste forme, te ih u novom ciklusu rastače. Tijekom razgovora u studiju, napomenuo je da se naziv novog ciklusa odnosi ponajprije na njegov subjektivan osjećaj pomanjkanja osnovnog slikarskog znanja, nedostatnost gradiva stečenog tijekom studentskih godina, odnosno osjećaja da isključivo vlastitim slikarskim naporima mora graditi temelje slikarske vještine. U tome je porijeklo pojma „blata“ koji, znamo, može biti vezivni element i jamči određenu trajnost, ali istodobno ima sklonost očvršćivanju, pa i petrificiranju te suprotno: nestajanju, iskliznuću, dolaskom, na primjer, vodenih bujica.
Kao svojevrsnu misiju, Zlatan si je uzeo u zadatak da će graditi, učiti i spoznavati formu, onu koja se pojavljivala još tijekom studiranja te održavala posljednjih petnaestak godina. Taj zadatak je razrađivao i uvježbavao s namjerom da slikarsku vještinu (Zlatan je naziva toolboxom) dovede do krajnjeg savršenstva te da bi mu naposljetku priskrbila stanovitu slobodu. Preciznije, Vehabović svoje prethodne cikluse doživljava kao svojevrsni temelj (u blatu) jer uviđa da mu figuracija, kao slikarska odrednica, više nije bitna.
Dakle, genezu rasapa čvrstih volumena, ali i pripovijedanja priča, u novom ciklusu valja tumačiti kao umjetnikovu namjeru, potaknutu zamorom od narativnih određenja, da se oslobodi okova stanovitih slikarskih konvencija. Stoga, ciklus je ispunjen prizorima koji nemaju čvrsto sidrište u zbilji, središnja perspektiva se gubi, a rubovi pojedinih platna nagriženi su slojevima sastrugane boje iza koje proviruje golo platno.
Tematski, novi ciklus problematizira ulogu i važnost ljudskih skloništa, ističući moćan psihološki aspekt mjesta u kojima tražimo zaklon. Vođen nagonom za konstrukcijom, ali bez želje da prepriča neki događaj, on stvara slikarske predloške od pronađenih fotografija koje potom računalno kolažira i generira u novi značenjski sklop. Takav kompjutorski stvoren predložak, odnosno motiv, i dalje sadržava središnju ideju skloništa, ali na neki je način Zlatan u slikarskoj izvedbi negira. Naime, zbog ubrzane diseminacije slika u suvremenoj kulturi, jednostavno je uzeti zdravo za gotovo prizore ekoloških katastrofa i kriznih situacija.
Stoga su, čini se, Zlatanova skloništa metaforičan prikaz razdoblja antropocena u kojem ljudska težnja za napretkom postaje mračna geološka sila što nakaradno preoblikuje svijet. Nastambe ili skloništa sa Zlatanovih platnâ postoje, ali njihovi su temelji u 'blatu', u njima ili oko njih nema ljudi, ona su nestalna, krhka ili poharana. Privlačna kataklizmičnost prizora potječe zbog umjetnikove, za ovaj ciklus specifične, kolorističke avanture. Na jednoj od slika prikazana je kuća koja kao da lebdi na linijski istanjenim, vijugavim formama predstavljenima u prvom planu. Međutim, pogled koji klizi prema središtu platna otkriva kovitlace boja (bijele, zelene, sive, zagasito crvene) koje pak čine apstraktnu formaciju na koju kompozicijski nasjeda kuća naslikana čvrstim plohama tamnomodre boje.
Već u sljedećem kompozicijskom polju Zlatan opet napušta reprezentacijsku formu te se na slici pojavljuje eksplozija zasićene i intenzivne zelenomodre boje, amorfni koloristički vrtlog koji, ponešto prijeteći, obuhvaća visoko stablo i kao da prijeti proždiranjem nastambe. Temelji reprezentacijskog slikarstva su nagriženi i rastočeni. Druga slika prikazuje razrušenu drvenu nastambu s precizno naslikanim posuđem kao znakom ljudske prisutnosti ili na zid obješenu dotrajalu zemljopisnu kartu (ljudska težnja za osvajanjem novih prostora), međutim, krajolik oko nastambe poharan je nepoznatom prirodnom silom, možda uraganom. Nema pripovijesti, središnja je perspektiva izglobljena, oblici su rastočeni, izvor svjetlosti je nevidljiv, a središnji motiv guta nedefinirana forma dok su, primjerice, visoka palmina stabla prikazana kao iskrivljena digitalna slika. Proboji slojeva čiste boje obrubljuju gotovo sve središnje motive skloništa što hotimice upozorava na Zlatanovo ideju da su prizori konstruirani te da je slika naposljetku samo slika. Jednako tako naoko „prirodni“ pejzaži nisu uistinu prirodni nego su dani (naslikani) posredno i fragmentarno, u zrcaljenu prethodnih Zlatanovih ciklusa (kao i prethodne tradicije konstrukcije vizualnosti poznate iz povijesti umjetnosti), to jest njegovim preokupacijama formom (gradnjom toolboxa) i sadašnjom dezintegracijom, a što on koristi kao određenu autoreferencijalnu arhivu.
Zlatan Vehabović zauzima jasnu vodeću poziciju u kontekstu svog naraštaj i prepoznatljiv je po sustavnom prekoračivanju matičnog područja slikarstva, odnosno svojevrsnom razvodnjivanju disciplinarnog središta, kao i zbog specifičnog posezanja za računalno ili fotografski stvorenim predlošcima. Želja za digitalnim konstrukcijama motiva, smatram, potječe isključivo iz želje za autentičnošću prizora ali iz umjetnikove svijesti o voljnom napuštanju prethodnih paradigmi. Iz slobode koju pokušava dosegnuti usavršavajući slikarski métier on konstruira novu vizualnost (nazovimo je i rukopisom) koja se nerijetko, prema riječima kustosa i teoretičara Klaudija Štefančića, referira na film ili, svojim evokativnim učincima, na glazbu. Upravo to široko vizualno polje Vehabovićeve prakse preispitivanja medija slike čini ga neobično zanimljivim umjetnikom. Temelji u blatu nisu ništa drugo doli refleksija umjetnikove svijesti da je središte njegova pikturalnog prostora razoreno te da je površina slikarskog prostora oslobođena reprezentacije vanjskog svijeta.
Pritom nije bitan umjetnikov razvoj u vještini, nego upravo Zlatanova svijest o vlastitoj slikarskoj autoreferencijalnosti. K tomu, upotrebom računalno stvorenih predložaka, kao i zbog slikarske simulacije učinaka kompjuterske slike (poput promjene rakursa gledanja, kolorističkih bljeskova, upotrebe hladnih i naoko tehnološki manipuliranih boja) ili efekta začudnosti zbog slutnje katastrofa, Vehabović možda i nehotice priziva usporedbu slikarove i kompjutorski generirane slike. Tehničkom sofisticiranošću i razvijenim toolboxom (ne bez razloga termin iz područja informatičkih tehnologija), Zlatan ukazuje na to da manualni postupci gradnje slikarove slike automatski znače kako je više nije moguće reproducirati, a što je differentia specifica kompjutorski stvorene slike. Na koncu, Vehabovićeva praksa pokazuje da slikarstvo u doba masovnih medija valja isključivo procjenjivati sukladno samosvojnosti izričaja jer je slika umjetnikova spoznaja o tome što je slikarski prostor, kako se on gradi i rastače, duchampovska cosa mentale. Samo slika, ali i dalje sposobna izazvati snažne, nediferencirane emocije prepune čežnje, nezadovoljstva i veličanstvenosti. Leila Topić, kustosica izložbe.
