XI. trijenale hrvatskoga kiparstva

PROGRAM OTVORENJA:

12:00 sati otvorenje (122 autora - 160 djela)
12:00 - 14:00 sati izvedbe performansa
14:00 sati svečana dodjela nagrada XI. trijenala hrvatskoga kiparstva
(Velika nagrada, tri jednakovrijedne nagrade, nagrada AICA-e, nagrada Kiparskog simpozija Dubrova, nagrada posjetitelja Centar Kaptol)

Ideja i realizacija, zamisao i izvedba – ona su dva pola koji od pamtivijeka određuju intrigantno pitanje o ishodima i ciljevima ljudskoga stvaralaštva u cjelini. 'Idealnost koncepta – realnost izvedbe' okvirna je tema ovogodišnjega XI. trijenala hrvatskoga kiparstva na kojem 122 umjetnika izlaže 160 djela u neposrednoj relaciji tih djela naspram zamisli koja im je prethodila. 'Sučeljavanje' nacrta i konačnog djela, konceptualnosti i predmetnosti skulpture – podastiru nam tako zanimljiv uvid u kiparsku, kao i umjetničku praksu u cjelini. Mogućnost poredbe koncepta i predmetne realizacije djela iznosi na vidjelo u prvom redu način rada pojedinih umjetnika, i to na konkretnim primjerima, u djelima: Za neke umjetnike koncept znači naprosto crteže i nacrte; za druge to su deskriptivne upute s višim konceptualnim zalogom preko kojega umjetnici upućuju na neko konkretno ili idealno polazište (socijalno, političko, estetsko, povijesno, osobno…), a za neke opet – oboje.


Pritom nerijetko bivamo upućeni u otklone (i njihove razloge) od prvotnih zamisli, polazišta ili ideje tijekom samog procesa izvedbe: često su upravo kipari prisiljeni da svoje ideje mijenjaju ili prilagođavaju stvarnim mogućnostima izvedbe, bilo da se radi o čisto tehničkim zahtjevima (statika, svojstva materijala, itd.), bilo o nužnim kompromisima (najčešće iz financijskih razloga) u pogledu npr. veličine rada, materijala, ili 'idealnoga' mjesta/okružja na kojem vide (zamišljaju) svoju skulpturu… Kao inicijalni moment ovakvih otklona mogu se, međutim, pojaviti i uzroci sasvim osobne naravi, s naglašenijim subjektivno-emocionalnim razlozima.

Nadalje, u suvremenom policentričnom krajoliku umjetnosti i pri pluralnom pristupu umjetničkom djelu, nerijetko nastaju definicijama žanrova nelimitirana, kompleksnija djela (in situ radovi ili site specific instalacije) u čiju je „hibridnost“ unaprijed uključena procesualnost koja podmnijeva promjene izvorne forme djela uzrokovane određenim uvjetima kojima je djelo izloženo, bilo da su ti uvjeti fizičkoga karaktera, bilo da prezentacija djela zahtijeva interakciju s publikom. U ovom segmentu nailazimo na transformaciju tradicionalnog odnosa konceptualnog i izvedbenog u djelu: tek u koreografiji s konkretnim mjestom i prilikama, u prezentaciji – djelo se 'po-ostvaruje' u kontinuitetu zbivanja koja – iako zamisli djela imanentna – nužno mijenjaju njegovu prvotnu pojavnost na način koji nije sasvim predvidljiv i pod kontrolom. Ova „planirana promjena“ forme u intenciji 'otvorenosti djela', u cilju njegova konačnog ostvarenja može također više ili manje odgovarati očekivanjima tvorca djela te i ovaj segment (djela kao performativa) zaslužuje pozornost unutar teme 'Idealnost koncepta – realnost izvedbe'.

Navedeni otkloni/kompromisi između prvotnih zamisli i konačnih izvedbi (ili između očekivanja i ostvarenja) mogu na koncu uputiti i na jednu zanimljivu socijalnu i aktualnu razinu koju bi iz izložbe same bilo moguće iščitavati: Koliko su, naime, i na koji način, uvjeti u Hrvatskoj ovoga časa uopće 'nakloni' nekim vizijama, koliko je ideje moguće 'prevoditi' u praksu? Kada (i da li?) katkad i nemogućnosti, pa i iznevjerena očekivanja, mobiliziraju kreativne potencijale i pritom oblikuju nove perspektive skulpture i instalacije kako u odnosu djela spram njegove autonomnosti, tako i u relacijama djela spram aktualne umjetničke prakse, te spram svijeta i životnoga prostora u cjelini? Blaženka Perica