U Dubrovniku izlaže Igor Rončević

  Igor  Rončević (1951.), zadarski i zagrebački slikar, nije nepoznat dubrovačkoj publici.
Uz brojne skupne imao je i nekoliko samostalnih izložbi u Gradu, a najveća bila je ona u Umjetničkoj galeriji, 2003. godine. Od tada njegovi se radovi nalaze u zbirci te ustanove, a izloženi su i u njezinom aktualnom postavu. Rončević je izlagao i u atriju Sponze; prije punih petnaest godina, u sklopu manifestacije 'Otok', postavio je ovdje jednu svoju svjetlosnu instalaciju. Njegov povratak na ovo mjesto važan je likovni događaj, sjajna prilika da se lokalna i međunarodna publika upozna s novim djelima jednog od najznačajnijih suvremenih hrvatskih slikara.

Igor Rončević diplomirao je slikarstvo 1976. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a danas u istoj ustanovi radi kao redovni profesor na slikarskom odsjeku i poslijediplomskom doktorskom studiju.
Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Rončević je jedan od međunarodno priznatih predstavnika nove slike. Talijanski kritičar Achile Bonito Oliva, teoretičar transavangarde, postmodernog slikarskog pokreta, uključio ga je tada u svoju knjigu 'Trans-Avantgarde International'.

Unatoč sklonosti eksperimentiranju za vrijeme svog školovanja a i kasnije, Rončević, za razliku od brojnih kolega vršnjaka koji su prihvatili druga suvremena sredstva izražavanja, ostaje vjeran tradicionalnom slikarstvu. No unutar tog medijski determiniranog prostora Rončević se pokazao iznimno inventivnim. Uspio je, njegujući osobnu ekspresiju, objediniti mnoga evropska i prekooceanska iskustva, prakticirati refleksiju medija u brojnim formalno i tematski raznolikim ciklusima.

Najnoviji, ovom prilikom izložen ciklus slika, nastao tijekom prošle i ove godine izveden je tehnički homogeno, akrilnom bojom na platnu, ali prema temperamentu koji očitavamo, u gesti, intenzitetu i vibrantnosti boje, anarhičnosti kompozicije... čini se da  je na djelu crescendo, ako ne i klimaks izražajnog intenziteta unutar Rončevićeva opusa. Riječ je o bogatom i izdašnom kolorizmu, raskošnoj (gotovo raskalašenoj) slobodi poteza, nemarnoj organici položenih mrlja, kratkih i dužih poteza, vijugavih linija koje meandriraju površinom platna. Nadalje, na osušene pastozno nanesene partije Igor u duhu svojih spomenutih nekonvencionalnih uzanci intervenira akvarelno-lazurnim premazima maniristički potencirajući već postojeću vibrantnost i polikromiju. No tu je i stabilizirajući element monokromnih konzistentnih 'krpica' boje nanesenih špahtlom na koje autor kistom iscrtava paralelne nizove tankih bijelih linija. Ta discipliniranija mada još uvijek organična komponenta, ravnomjerno se, poput kolažnog detalja, raspoređuje po formatu, istodobno obogaćujući slojevitost slike i funkcionirajući kao stabilizator koji pripitomljava njezinu anarhičnu podlogu.

Budući da se izložba događa u Dubrovniku, posebno su zanimljive reference tipa 'Dulčićevi fragmenti', naslovi u kojima Rončević aludira na partije apstrahiranih gradivnih elemenata Iva Dulčića, velikog dubrovačkog modernista. U slobodnim aglomeracijama, za razliku od Dulčićevih prikazivački svrhovitih cjelina, stilizacija konkretnih motiva plaže, trga ili plesa, Rončević reinterpretira fragmente rukopisa svog vrlog prethodnika, svodeći ih na čistu apstrakciju. Indirektno, kao referentna točka, Dulčić (koji je porijeklom iz Brusja na otoku Hvaru) pojavit će se i u seriji slika 'Brusje Today'.

Riječ je o svojevrsnom nenametljivom hommageu slikarskom pretku s kojim, osim otočkog, dalmatinskog porijekla, Rončević dijeli i pripadajući bliski osjećaj mediteranski zvučne boje te metijerski virtuozitet.  Dakako, i snažni autorski pečat. Jer Rončević, ma koliko njegovo slikarstvo uključivalo različite povijesne stilske komponente ostaje strogo osobno i prepoznatljivo. Također, ono ostaje u domeni autonomije medija, odolijevajući, unatoč brojnim sugestivnim aluzijama, trivijalnoj ilustrativnosti i dnevnoj upotrebljivosti. Dopuštajući si luksuz avanture i rizika, Rončević katkada balansira na rubu polikromne ružnoće, poigrava se sa stabilitetom strukture slike... No redovito uspijeva zadržati otmjenu suverenost slojevitog artefakta otpornog  na mogućnost jednodimenzionalnog tumačenja.

Kustos izložbe je Antun Maračić. (Izvor: DLJI)