'Tvoja zemlja ne postoji' u Art radionici Lazareti

Izložba Tvoja zemlja ne postoji okuplja nekoliko umjetnika čiji radovi bilježe stanja izmještenosti povezana s ideološkim uvjetovanjima koncepta nacije i pripadnosti. Kroz prizmu situacija koje se oblikuju u napetim međuprostorima legalnoga i ilegalnoga, rata i primirja, zakona i upotrebe sile, ovi radovi razotkrivaju dinamiku izmjenjivanja izvanrednih stanja i njihovih prividnih normalizacija.

Izložba preuzima naslov projekta Tvoja zemlja ne postoji koji su umjetnici Libia Castro (rođena 1970., živi u Berlinu) i Ólafur Ólafsson (rođen 1973., živi u Berlinu) u obliku javne kampanje počeli 2003. u Istanbulu, u godini koju su od početka obilježili globalni antiratni protesti protiv invazije na Irak od strane SAD-a i njezinih saveznika. Od tada projekt prenosi poruku "Tvoja zemlja ne postoji" na različitim jezicima, poruku koja se odnosi na različita mjesta, kontekste, trenutke i povijesti. Kampanju čine novinski oglasi, naslovnice časopisa, billboardi, plakati, radijska i televizijska priopćenja, poštanske marke, majice, pića u limenkama, akcije, glazbeni performansi, neonski grafiti, video radovi, crteži na zidovima...

U sklopu grupne izložbe Tvoja zemlja ne postoji projekt pokreće kampanju koja se oslanja na suptilne višeznačnosti što proizlaze iz te tvrdnje, kako bi se ukazalo na nezadovoljstva ali i na konstruktivnu utopijsku imaginaciju u aktualnom jačanju okova ideološke discipline i utišavanju kritičnih glasova u hrvatskom i evropskom kontekstu.

Investiran u višeznačnost izjave "Tvoja zemlja ne postoji" naslov izložbe pokreće niz asocijacija postavljajući okvir za promatranje radova. U prvi mah, asocira na neriješene probleme suvremenih migracija koji sve agresivnije povlače granice između  "mi" i "oni", "iznutra" i "izvan". Također, slogan "Tvoja zemlja ne postoji" indicira i nepostojanje zemlje kakvu priželjkujemo, zemlje koja se ne oslanja na ideologiju određenu granicama, vođenu teritorijalnim određenjima i nacionalnom pripadnosti. Stoga ovaj višeznačni naslov valja shvatiti kao znak nezadovoljstva i ponovnog promišljanja ideje kolektiva kao mjesta solidarnosti te kao sugestiju da i polje umjetnosti treba koristiti kao poligon promišljanja tih ideja.
 
Jeste li poljubili mrtvo tijelo? (2012.) Rajkamal Kahlon (rođena 1974., živi u Berlinu) projekt je koji naslovom referira na zadnji stih pjesme Smrt Harolda Pintera, koju je autor pročitao 2005. kao dio svoga govora prigodom primanja Nobelove nagrade. Njegov govor obilježila je duboka kritičnost prema američkoj vanjskoj politici te prema prirodi istine, jezika i moći. Rezidencijalni umjetnički boravak Rajkamal Kahlon pri American Civil Liberties Union (Američka unija za građanska prava) u okviru National Security Project (NSP) u New Yorku počeo je 11. rujna 2012. NSP je zakonski prozvao zloupotrebu moći od strane Busheve i Obamine vlade, a u nju se ubrajaju provođenje mučenja, nezakonska zatvaranja, ciljana ubojstva dronovima, otmice i izručenja obavještajnoj službi CIA. Jeste li poljubili mrtvo tijelo? nastaje promišljanjem naravi i društvenih implikacija koje sa sobom nose izvještaji o autopsiji i smrtovnice koje dolaze iz američkih vojnih baza i zatvora u Iraku i Afganistanu, dokumenti koji su prvi put izašli u javnost na internetskoj stranici ACLU-a 2004. temeljem Zakona o slobodi informacija. Prisvajajući i subvertirajući imaginarije moći niz anatomskih crteža Jeste li poljubili mrtvo tijelo, oslikanih na pozadini izvještaja, može se gledati i kao čin žalovanja kojim zatvaranja ljudi i njihove smrti dobivaju veću važnost u kulturnom pamćenju. 
 
Video Obična mjesta (2014. – 2015.) Mykole Ridnyog (rođen 1985., živi u Harkivu) prikazuje pet mjesta u centru Harkiva, grada na istoku Ukrajine, koji je bio na rubu rata. Vidimo ljude koji idu na posao, hodaju s djecom ili voze bicikle. Bez poznavanja konteksta gotovo je nemoguće zamisliti tučnjave između aktivista Maidana i AntiMaidana u kojima su se koristile dimne bombe i bejzbolske palice, javna kažnjavanja i poniženja, koja su se događala baš na tim mjestima nekoliko mjeseci ranije. Pokušavajući spasiti normalnost vlastite svakodnevice, ljudi se sada trude izbrisati sjećanje na nedavne sukobe i distancirati se od onih koji i dalje traje u susjednim regijama. No dokazi iz dokumentarnih videa na YouTubeu, ili oni koji se prenose privatnim pričama, izrazit će fantomsku bol koja dovodi do pitanja o ranjivosti društva kojim vladaju afekti. Norme i pravila svakodnevnog života postaju upitne nakon pojave logike nasilja i zakona sile. Eho tog nasilja pohranjen je u memoriji mjesta, podsjeća na konvencije građanskih normi i na to što se događa kada građani odbijaju pregovore i bivaju potpuno zaokupljeni traženjem neprijatelja u vlastitim redovima.

Serija fotografija Ane Opalić (rođena 1972., živi u Zagrebu) Dom (2010. –2013.) nastala je tijekom njenog rada kao snimateljice na projektu

Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja koji je inicirala Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću koji istražuje posljedice rata 1991. – 1995. i poslijeratna zbivanja na području Hrvatske. Putujući po čitavoj Hrvatskoj Ana Opalić imala je privilegiju upoznavati ljude koji su bili voljni podijeliti svoje potresne priče o etničkom čišćenju, iskustvu izmještenosti, progonu i povratcima što su se odvijali na području Hrvatske. Umjetnicu su upravo njihovi domovi potakli da ovom serijom tematizira scenografiju doma kao utočišta i pripadnosti, ali i mjesta prijetnje i gubitka čija skromna ili siromašna uređenja često rječito progovaraju o teškim okolnostima ne tako davne prošlosti. Serija posredno bilježi kako dom od mjesta sigurnosti i pripadnosti u ratu postaje i razlogom stradanja i gubitka jer ljudi ne žele otići sa svoje zemlje, ne mogu povjerovati da moraju napustiti sve što imaju ili jednostavno nemaju kamo otići. Tako naizgled nevažni, istrošeni predmeti postaju značajni rekviziti nečije sudbine.

Serija kolaža, slika i objekata Mladena Stilinovića (rođen 1947., živi u Zagrebu) Original je danas onaj koji je prvi ukrao, Karl Kraus, 1908 (2014. – 2015.) istražuje načine kako se ideološka represija očituje u politici, ekonomiji, religiji, obrazovanju, umjetnosti i svakodnevici. Izbor ovih radova dio je autorovog ciklusa Vrijeđanje anarhije. To je svojevrsni vizualni dnevnik koji sučeljava slogane političke propagande i komercijalni marketing s frazeologijom arbitrarnih ekonomskih politika, referencama na manipulaciju javnog mišljenja kroz medije, upliv crkve na svakodnevni život, nezasitni konzumerizam, porast socijalne nesigurnosti praćen strahom i prezirom prema siromašnima i "neuspješnima" te manipulaciju aparatom demokratskih izbora. Ciklus obuhvaća radove političkog sadržaja, ali i apstraktne slike i kolaže realizirane isključivo vizualnim jezikom i autorefencama bez figurativnih ili jezičnih referencija.

Kustosice: Što, kako i za koga/WHW
Više o izložbi - ovdje