Tri samostalne izložbe u galeriji Fonticus

Predgovori katalozima:

Franz Xaver Angerer: GLAZBALA VJETRA

   Predstavljeni radovi koje potpisuje Franz Xaver Angerer najčešće su izduženi predmeti sazdani od drva i izvedeni neuobičajenom tehnologijom. Objekti su elegantno razigrani, pa smo navedeni da ih doživljavamo kao reljefe, trodimenzionalne objekte ili prostorne grafike. Frekvencija se mijenja od rada do rada i unutar pojedinog rada. Umjetnik to postiže ograničavajući se na jednostavne postupke: govorom gustog materijala, rezovima i izlaganju visokim temperaturama. Poetika drva, koje označuje prirodnost i podatnost, zavodi umjetnika. On intervenira traženjem novog značenja. Nagorjelo deblo postaje medij. Ponegdje rasteriran prazninama, oblik bježi okvirnoj formi, a ponegdje obrnuto. Ritam je naglašen gustoćom i frekvencijom elemenata. Umjetnik u suradnji sa elementom vatrom tvori fraktalne formacije.
   Angerer poštuje ezoteričnost u izboru materijala, tehnologiji i u realiziranim oblicima. Nad radovima lebdi spojenica u pojmu vatre. U takvom Hefestovskom, mističnom okruženju, oblici nude ideju čarobnog obeliska ili možda mističnog Grala. Izvedeni predmeti izazivaju dojam dramatičnog susreta elemenata jer drvo i vatra uvijek izazivaju arhetipske asocijacije. Majstorstvo je očito u premisi, promišljanju i u materijalizaciji, izvedbi u artefakt. Raskrižje mističnog i svakodnevnog uporište je ovog ciklusa. Autor poštuje materijal i ne sakriva mu bit unatoč tome što, vođen nakanom davanja novog smisla, drastično mijenja standard doživljaja.
   Radovi nose ideju snažne geste. Pažnju izazivaju najčešće okomitim položajem koji duguju polaznoj formi materijala. Autor započinje izvedbu oduzimajući dio osnovne mase. On intervenira mutiranim oblikom ili izuzimanjm znatnih dijelova. Te intervencije uvijek su u dosluhu s osnovnom formom često tvoreći linijske rastere. Elegancija nije narušena niti kad je rabljena horizontalna ili zakošena intervencija koja, kasnije izložena gorenju definira mrežaste rastere. Oni određuju ritam cjelokupnom radu. Oblikovanjem osnove, pa izlaganjem te zaustavljanjem od djelovanja vatre, uvijek oduzimanjem od ukupne mase, sugerirana je efemerna dinamika. Rezultati su samodostatne i snažne likovne činjenice. Skladnost i razigranost oblika u odličnoj su ravnoteži.
   Ovaj niz objekata kao da je nastao u jednom dahu. Unatoč gruboj tehnologiji i materijalu, umjetnik nudi drhtave, minuciozne, hologramske zapise. Izvodeći ih u nizu i istražujući njihovu ambivalentnost događaju se mutacije. Ritam koji je zaustavljen na jednom radu, nadograđen je ponavljanjem usvojenog načela na slijedećem. Dobiveni rezultat je skupina sličnih oblika koje umjetnik grupira u cjelinu koja asocira prozračnost i prostor. Autor dopušta materijalu da mu dijelovi postanu praznine. I pozitiv i negativ, i objekt i njegova sjena, ujednačuju vrijednosti. Svjetlo može prodirati pukotinama ili biti zarobljeno masom. Umjetnik popušta svjetlosti. Svjetlost postaje suradnik. Ovdje se gubi trag. Ne znamo je li važniji materijal ili parcelizirani prostor. Ovaj ritualni pristup radu problematizira ritualne funkcije umjetnosti. Strogost ritma unutar pojedinog rada i nizanje likovnih razmišljanja iste premise u seriju zasebnih objekata nameće sukladan pristup prezentaciji. Nameće se logika zbirke. Zbirke kao umjetničkog oblika.
   Xaver likovnim oblikovanjem prati vlastiti proces u koji ponire služeći se intuitivno likovnim iskustvom i instinktom. Pred nama je razvoj promišljanja koji pokreće materijal a koji tijekom realizacije prolazi niz doživljajnih i spoznajnih pomaka. Čini se kao da umjetnik propituje u kojoj je mjeri potrebno misliti, a koliko je neophodno napuštati misao i osloniti se na instinkt koji iznjedruje svježe impulse. Radovi ne pripadaju uprizorenju nekog prepoznatljivog sadržaja. Ova koherentna vizualizacija ne govori određeno ni o prošlosti ni o budućnosti. Sve je kanalizirano u trenutak.
   Naša, zapadna civilizacija oduvijek je imala nerealan pristup odnosu pasivno – aktivno predstavljajući ritam i mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatne principe. Komentar tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Tek alter postmodernizam interpretira svijet prema ideji autora, kreativca. U likovnosti tehnika, materijal, oblici prepušteni su na volju tvorcu koji više nije Bog već je netko od nas. Boga izvan nas više nema a mi prestajemo biti podložni dogmama. Svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas. Ovdje prikazane promjene na materiji drvu, uvlače nas u promišljanje o tome. Stanje stalnih promjena, opisano u teoriji organiziranog kaosa i dokazano na području kvantne fizike, oplemenjuje doživljaj svijeta oko nas. Iako su radovi izvedeni u arhetipskom materijalu, uz svijest o stalnom tijeku i mijeni, oni bilježe aksiome prolaznosti koji u svojim oblicima i teksturama nose spoznaje o bogatstvu ljepote trenutka
    Aktivna kompozicija ovih radova kao da uvodi dimenziju zvuka. Ton izvedbe alatom, pucketanje temperature, šum gašenja gorenja ili kasnije, proboj vjetra kroz praznine u masi, evocira šumove u fizikalnom i doživljajnom registru. Gestualni iskaz citira pritajeni jecaj dubok i nečujan. Kao što muzika, zvuk gudala ili tipka klavira zauzme mjesto naše pažnje tako i radovi Franza Xaver Angerera odjekuju u memoriji. Njegovo znakovlje kompilirano je u rasponu od opće razumljivog do sasvim osobnog. Oblici njegovih ideograma sjenkama pletu dramaturgiju. Tu nalazimo ideju harfe, ritualnog češlja, hologramskog transformatora energija.
   Umjetnik koristi resurse materije: formu, gustoću i teksturu. Pridodaje postupak iniciranog ali u prirodi realnog događanja: obrade vatrom, temperaturom. Nismo sigurni da li su oblici negdje nađeni ili ih je zadao autor. Integriranje izrezanih, neizrezanih oblika postaje akcija koja rezultira artefaktom koji postaje umjetnički predmet u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju nedjeljiva cjelina. Oduzimajući materijalu, masi, njenu materijalnost, daje mu prozračnost dokumentiranu sjenom. Likovnom artefaktu uvjetno oduzima uzrok, a ostavlja posljedicu. Ovom inverzijom senzibilni autor ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja.
   Odnos s promatračem doveden je do aktivne komunikacije jer se, uslijed postignutih perforacija, kretanjem promatrača mijenja i oblik predmeta. Nameće se pitanje: Je li poslije intervencije deblo mrtvo ili je tek oživljeno? Autor nas podsjeća da su vidljivo i spoznaja uvijek nesigurni procesi koji zahtijevaju višekratno razmatranje bez svršetka.
   Spontanost igre u direktnoj je ovisnosti o stanju duha. Iz zakutaka doživljaja, oslanjajući se na grubu tehnologiju, umjetnik razrađuje oniričke oblike. Jednostavna motivika i instrumentacija traga temperature, ostavlja mjesto za iščitavanje dojmljive ikonografije. Podvodeći drvo ognju, ograničavajući se na jednostavne postupke, umjetnik postiže izuzetne rezultate. Osobno propitivanje pretvara u znakove. / Eugen Borkovsky, VI. 2017.

Džeko Hodžić: MEMBRANE SJEĆANJA  

   Sjećanja su posljedice proživljene realnosti. Djelići jave postaju promijenjeni senzibilitetom vremenske membrane. Udaljenost od stvarnosti čini ih bliskim snoviđenjima. Iskustvo se pretvara u viziju. Realnost blijedi. Memorija zadržava oblike pretvorene u znakove. Jer, povijest izaziva ono od čega se sastoji: svejedno je da li su ličnosti i događaji pravi ili izmišljeni, oni su djelotvorni. Za razliku od povijesti, umjetničko dokumentiranje uvijek je priča koja evocira neponovljivost živog vremena. Umjetnik, oslanjajući se na svoju memoriju i hrabrost priznanja, konstruira, destruira i rekonstruira povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, opipljivog općeg i osjećanog osobnog.
   Na razmeđi iskustvenog i spontanog Džeko Hodžić desetljećima niže serije radova dio kojih predstavljamo ovim postavom. Radovi su različitih datacija. Sve ujedinjuje kontinuitet pristupa izvedbi. Svi su izvedeni kombiniranjem tehnika i materijala. U duhu asamblaža, karakteriziraju ih urezi, izbočine, znamenja prvobitne svrhe elemenata te tragovi umjetnikovih intervencija. Svi radovi su na granici medija slike i reljefa. Iskustvo se ogleda u oblikovanju elemenata a spontanost u izboru i kombinaciji motiva.
   Umjetnik ciklus naziva zbirnim imenom „Stradanja“. Ovime, žarište interesa usmjeruje ka izčitavanju memorijski obilježenih značenja. Autor eksploatira resurse materije uz vremensku, smislenu i prostornu strukturiranost. Pored toga označava ih spontanošću kontrolirane geste u promišljanju i u izvedbi. Umjetnik sa rabljenim predmetima uspostavlja identifikacijski odnos. Na rubu nadrealizma manifestira meditativno oblikovanje. Ponegdje grubi, ponegdje uglancani, ponegdje kolorirani dijelovi iskazuju dramatičnu korespondenciju elemenata na licu završenog rada.
    U asortimanu upotrijebljenog materijala nalazimo tekstil, drvo, metal, staklo. Od prepoznatljivih predmeta tu su mreže, vrpce, žica, perle, čipke, koji, uz umjetnikove intervenciije, sklapanjem, izrezivanjem, gorenjem i/ili slojevanjem boje, nude asocijativne slike. Nekim radovima i okvir postaje sastavni dio. Niz radova ugrubo možemo podijeliti na dvije grupe koje se razlikuju po stupnju narativnosti. Jedna je grupa radova čitkija a druga usmjerena apstraktnim rezultatima. U prvu grupu pripadaju radovi na kojima razaznajemo neke upotrijebljene elemente. I u drugoj možemo dokučiti materijal ili njegovo porijeklo ali su rezultati podložni vrednovanju energetskim senzibilitetom. Miješaju se elementi gestualne naravi sa pažljivo oblikovanim detaljem. Čini nam se da autor time problematizira nekoliko situacija. Prije svega slikarstvo kao socijalno civilizacijsko iskustvo komunikacije. Pored toga možemo izčitati asocijacije vremenitosti koje autor doživljava i koje interpretira.
   Dokumentiranje se pojavljuje na više načina ali najčešće se radi o konceptualnoj uporabi vremenitog materijala koji izaziva dojam dokumentacionog. Radova pomiruje disciplinirani kolor i bogati tonski spektar. Ponegdje su etnografske konotacije vješto zaodjenute likovnošću. Umjetnik onirički niže slojeve motiva kojima gradi kadrove u stabilne kompozicije. On ponekad polje rada dijeli na dva ili više dijelova. Linija koja ih razdvaja može biti rub kolora, završetak oblika uklopljenog predmeta ili rub okvirnog dijela. Kao da nam podastire korice ili listove nekih starih knjiga, opremljenih začudnim asortimanom znakova. Ponekad na istom radu određuje polja različito tretirana. Tako se slojevi priče prelijevaju. Gdjekad se sadržaj nastavlja a ponegdje u donjem sloju ostaje prikriven. Prisutno je nadrealno pretakanje planova a ponegdje oblika. 
   Postajemo svjesni da se život dramatično promijenio zbog utjecaja medijskih sustava pa se društvene konvencije, više ne daju objasniti samo na osnovi tradicionalnih društvenih normi i vrijednosti. Znanosti više ne vjerujemo. Ona je postala oruđem progresa, ali nije riješila probleme. Prečesto znanost služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju. Jer kapital, politiku niti institucionalizirane vjere ne zanima jedan čovjek, pojedinac. Važno je imati krdo kojim se manipulira. U korist nečijeg probitka pojedinac može poginuti, umrijeti od gladi, jednostavno nestati. Herojstvo se pripisuje onome tko nešto učini u korist iluzijom nametnutog interesa. Iluzija nije djelotvorna samo onda kad potpuno obmanjuje već i onda kad prisiljava čovjeka da se ponaša onako kako ona nalaže, iako zna da je posrijedi iluzija. Činjenice se zatamnjuju, pa je potreban napor da se shvati da na zemlji postoje i gladni, bolesni, drugačiji… Lažna tolerancija i ravnodušnost odražavaju isti poriv: odvojiti vanjski svijet od one razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Informacija je oružje, arsenal u kojemu se trajno nalazimo zagubljenima. Da bi se spriječila apatija brinu se i umjetnici. Džeko Hodžić, kompilirajući oblike i značenja pokazuje se kao akcionist. Uzburkava svijest i uznemiruje ravnodušnost.
   Umjetnik možda nije radikalan ali naznačuje stanje stvari. Promatrača dovodi na razmeđu. S jedne strane pruža mu prepoznatljive elemente ali kojima pridodaje tajanstvene znakove. Ova igra privlači promatrača. Oprostiti ćemo mu potrebu za dodirom lica Đekovih rada. Iako ponekad i nismo u stanju odmah dešifrirati sve, rad ostaje privlačan jer je uvijek ponuđeno nekoliko asocijativnih znakova. Umišljamo kako ćemo vremenom očitati eventualnu poruku i demistificirati rad. Autorov svijet naseljen je znakovima. Bez ljudi. Ali znakovima koje su sačinili ljudi.
   Neki slojevi nose dramatičnu auru uz mogući kolektivni odaziv u memoriji. Đeko Hodžić promatrača pušta samog na vjetrometini asocijacija minulog vremena koje nije plemenito. Mami ga u galeriju da bi ga tamo ostavio samog sa sobom, sa osobnim sjećanjima. Jer, ove slike izazivaju propitivanje unutar sebe. Umjetnik je tu da bi upozorio ali ne i ponudio rješenje. On oblikuje ogledala vremena i traži da se u njima ogledamo. Tajnovitost predjela slikareve duše preljeva se u spoznaju da ne moramo savršeno razumjeti svijet oko sebe ali ga bez obzira na to možemo ne manje voljeti ili barem poštovati. /  Eugen Borkovsky, VII. 2017.

Andreas Pytlik: PRIJEDLOZI ZA MEDITACIJU 

   Svjetlosni spektar ima šest boja, tri primarne i tri sekundarne. Zelena pripada sekundarnima jer se dobiva miješanjem dviju osnovnih boja: plave i žute. Kao srednja boja spektra i kao prijelazna iz žute u plavu, zelena je boja centra, sredine i harmonije. Znalci kažu da ova boja nosi vibraciju srčane čakre, povezujući fizičko i duhovno tijelo. Zelena je boja ljubavi i ravnoteže. Zelena je boja naturalnih oblika vegetacije i uklopljena je u prirodu. Asocira na oporavak i novi početak, poput prirode koja nakon zime u proljeće zazeleni. Ona označava rast, sklad, svježinu i plodnost.
   Ovu boju Andreas Pytlik na svojim radovima uzima kao karakterističnu oznaku. Unutar predstavljenog ciklusa, nalazimo ju kao naglašenu ili u nijansama. Umjetnik nudi gestualno oslikane površine prekrivene slojevima i ucrtanim oblicima, ponekom teksturom a ponegdje slovnim zapisima. Materijal pamti postupak pa u slojevima zapažamo nakupine ili ostatke cijeđenja razrijeđene pigmentacije. Svi radovi su plošni i nude asocijaciju ili prepoznavanje motiva. Znakovnim repertoarom prevladavaju oblici stabala. Podloge svih radova poštovane su istovrijedno oblicima. One ponekad mijenjaju kolor. Time asociraju na pejzaž, travnate površine, plohe vode ili neba.
   Grupa ujednačenih manjih formata propitivanja su osobnog trenutka. Umjetnik ih naziva protestno – provokativnim odrednicom: „Ne bojim se Barnett Newmana“. Kao što znamo, Newman se, polovicom prošlog stoljeća, zauzimao za prekid s tradicijom i predstavnik je slikarstva „obojenih polja“ kojima se želio suprotstaviti apstraktnom ekspresionizmu. Ovo je važno jer se Pytlik vraća sadržaju, ali na način da ga predstavi kao čistu formu ne želeći oponašati fotografsku točnost. Oblik ostavlja na nivou znaka.
   Paralelno s problematiziranjem povijesnih vizualizacija, Andreas se okreće sadašnjosti istražujući karakter vremena u kojem živi. Izdvojen niz čine listovi papira na kojima su forme izvedene akvareliranim načinom. Ovdje repertoar također odiše zelenilom ali, oblikovno sugerira ideju pejzaža. Svi imaju pečate što uvodi temu propitivanja birokracije koja nas pritišće svojim nakaradnim uvjetima i nametnutom neophodnošću. Još od glinenih cilindričnih valjaka iz Mezopotamije, kineskih, egipatskih, minojskih, grčkih ili rimskih pečatnjaka, oni najčešće ponavljaju ili podupiru neka pravila. Funkcija pečatiranja danas se svela na ovjeravanje vjerodostojnosti dokumenata. U našem slučaju, pečati, primijenjeni unutar radova na papiru, funkcioniraju kao dio kompozicije koji može ali ne mora označavati vjerodostojnost. Možda više kao humorno predstavljeni znakovi vremena.
    Autora ne zanima izgled, konfiguracija detalja ili realistički prijenos oblika. Ideja motiva potrebna mu je kao polazište, kao bojno polje na kojem može izgovoriti stav. On hotimice ostaje unutar samozadanih tematskih okvira. Na većini radova raspoznajemo obris stabla. Ili neku drugu vizualnu, stiliziranu informaciju vezanu za zelenu boju. Otkrivanje zelene boje kao bitne i oblika stabla te izvlačenje njihove znakovitosti iz memorije omogućava poigravanje egzistencijalnim kategorijama. Očito je da umjetnik dodiruje i ekološka pitanja.
   U postav umjetnik unosi rad kojeg se može okarakterizirati kao konceptualnu instalaciju. Zaokupljen zelenom bojom, pronalazi ju na limenom pakovanju maslinova ulja. Rad odiše cinizmom spram suvremenosti, „rady made“ oblikovanjem i idejom ekološki označenog objekta. Osviještenost propituje ambalažu. Ona može biti funkcionalna ali često komercijalni pritisak stjecanja profita svodi ponudu na dizajniranu ambalažu, mala pakovanja i insinuacije o kvaliteti koju sadržaj ne mora imati. Pod krinkom jednostavnosti, stvari se pakiraju u jednoslojne ili višeslojne boce, kutije, limenke i to u malim sadržajnim jedinicama. To primjećujemo tek kad nam se skupi smeće koje treba odnijeti na neko odlagalište. Cinizam profita preklopio se sa stanjem: kampanja naplate ambalaže podudara se sa povećanjem broja siromašnih građana koji skupljaju ambalažu da njome priberu neki prihod. Licemjerje tzv. demokracije još se jednom pokazuje u realnom svjetlu.
   Radove Andreas Pytlika karakterizira stilski način koji je blizak dječjem, spontanom likovnom izričaju. Autor ne štuje uvriježena pravila perspektive. On planove uvjetuje smislom. Kompozicije radova oslanjaju se na raspored oblika ili na intenzitet boje / tona. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata i koloriranim segmentima. Motivi se ponegdje ponavljaju kao mutacije. Čini se kao da je sve izloženo najprije bilo dio istog rada kojeg je autor podijelio u niz formata. Unatoč tome radove doživljavamo završenima i svaki za sebe izdvojeni je trenutak interpretirane ideje. 
   Stiliziranim oblicima stabala, autor nudi provokaciju. On na konceptualni način iskazuje problematiku suvremenog svijeta i izgovara apel masovnoj kulturi. Estetika i etika prezrelog kapitalizma nisu više u mogućnosti odrediti što je realno dobro ili lijepo. Dostupno je sve više informacija, a sve manje značenja. Umjetnik upozorava na situacije koje njega, a i ne samo njega, smetaju i iritiraju. Mediji nude šarene ciljane poruke inicirajući konstantnu dekoncentraciju. Tako se ljudima zaokuplja pažnja. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od intuicije ili nadahnuća. Odgovornost je omalovažena iako smo svi umiješani. Svijet je ovakav zato što smo dopustili profiterstvu da ga učini takvim. Još davno, Voltaire je rekao: „Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom“.
   U nekom drugačijem gledanju na ove radove, možemo ih percipirati na način da je svako stablo osobnost. Po ovom ključu, opet je umjetnik proizveo asocijaciju realnog stanja. Ova su stabla portreti nas samih, otuđenih pojedinaca. Usamljenost rađa nesigurnost. Bez sugovornika koji nas prekida u izlaganju, nema promišljanja. Syber revolucije nisu nosioci promjena. One su lažni sinonimi učešća u agoniji svijeta. Bez obzira na virtualnu povezanost i dalje ostajemo sami. Družimo se efemernošću ekrana, virtualnim prijateljima i informacijama koje su uvijek uvijene u tendencije neke interesne grupacije. Kao što smo zagadili prirodu tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju.
   Umjetnik objelodanjuje da se problem ekologije prelama s problematikom oskudne i interesom profita određene edukacije. Jer, educirana osoba lakše odolijeva nacionalizmima, segregacijama po boji kože, spolu, erotskoj orijentaciji, razlici u civilizacijskim pogledima na realnost. Edukacija nosi udaljavanje od dogmi. Edukacija nosi ideju pravedne raspodjele dobara.
   Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Autor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača koji se mora odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Doživljava li predmet ili događaj. Jer, ovi zeleni prostori nisu naseljeni. Glavna uloga ponuđena je promatraču.
    Iz perspektive značenja boja, zelena je boja prirode. Boja obnove i ponovnog rađanja. Ona vraća energiju. Zelenilo je utočište daleko od stresova suvremenog života.  Ovi radovi su poziv na meditaciju, umjesto lopoča, svijeće, mirisnog štapića, staklene kugle ili neke mantre. Možemo se koncentrirati na neko od Pytlikovih stabala. Ono koje nam se dopadne. Ponuda je ovdje. Ostale asocijacije, koje zasigurno nisu neznatne, ostavljamo senzibilitetu promatrača koji sudjeluje u ovoj igri. / Eugen Borkovsky. VII. 2017.

Izložbe se može pogledati do 13. VIII. 2017.