U Galeriji O.K., (K.U.N.S.) u Rijeci, u petak, 9. ožujka, s početkom u 21 sat, otvara se izložba riječkog umjetnika Andreja Zbašnika pod nazivom 'Tkiva egzistencijalne nužde'. Izložba je otvorena do 16. ožujka.
vrijeme: 09.03.2012. 21,00
mjesto: Rijeka; K.U.N.S. (Klub umjetnika na Sušaku), Galerija O.K., F.Račkoga 24a
Andrej Zbašnik pripada generaciji postkonceptualista i sljedbenika Nove umjetničke prakse koja se na riječkoj art sceni pojavila na prijelazu iz 90-ih 20.-og u početak 21. stoljeća. Njegovi slikarski i performerski počeci utkani su u dijakroniju multimedijalnih dešavanja, izložbi, akcija i festivala ( FONA – 2003. – 2007. ) u organizaciji MMC-a, Galerije OK.
Zbašnik je u ranijoj fazi svoje vizualne i tekstualne radove akcentuirao i izvodio u sklopu performansa čija bi složenost, praćena kompleksnim sustavom vizualnih podataka / zapisa, bila protumačiva kao simbolično 'tkanje' u čijem je središtu bilo upleteno i tijelo odnosno ponašanje, nazočnost samog autora kao izvođača. Protest, krik 'nelagode u kulturi', traženje izlaza iz depresivnih, anksioznih, 'crnih' stanja, osobnih i kolektivnih, tijekom razdoblja autorove osobne krize sublimirani su putem metodične i veoma sustavne redukcije medija i 'poruke' u pregnantno koncipiran i realiziran ciklus likovnih radova nazvan, jednostavno, 'Tkiva' – koji prezentira ovom izložbom, slikarskom instalacijom u Galeriji OK, preseljenom u Kuns, na Sušak.
Plastički znak Tkiva građen je vizualno – simboličnim kombiniranjem / kontrapunktiranjem sintetičkih materijala, plastike: crnih vrećica za smeće, folija, fascikla za umetanje spisa, papira, 'teksta' i izrezaka od listova bijelog papira koji poput pravokutnih, četvrtastih ili vijugavih prozora, otvora, magičnih kvadrata svjetlosti, definiraju raster čvrste apstraktne kompozicije odnosa crnila i bjeline, ponegdje diskretno apostrofirane minimalnim kolorističkim aplikacijama, crvenim, žutim detaljima, koji unose trag 'života' u crno – bijelo tkivo 'otpada' suvremenog konzumerizma, potrošene, destruirane, pa dekonstruirane povijesti građanskog društva 20. – 21. stoljeća, koje je asketski, 'Arte povera' – minimalistički naznačeno upravo uporabom sintetike, plastike, tog neizbježno modernog i postmodernog materijala u koji pakiramo 'junk', 'trash', 'garbage' historiziranog 'tkanja života'. Pa i tolika trupla po mrtvačnicama bolesnog, iscrpljenog Društva.
Artifex te postindustrijske alkemije i samu plastičnu ambalažu artistički reciklira i ugrađuje u svoj dugotrajni i dugoročni konceptualni projekt 'Organizam žive umjetnosti'.
Ujedinivši u sintezi Tkiva egzistencijalne nužde ambalažu za otpatke ( vrećice ) s ambalažom odnosno podlogom za zapise, 'poruke' ( bijeli 'pisaći' papir ) umjetnik sintetizira nešto treće, više: specifičnu jednadžbu 'medij = poruka', da parafraziramo već otrcanu mcluhanovsku krilaticu ( Marshall McLuhan: The Medium is the Massage: An Inventory of Effects, 1967
'Vreće postaju slikama apstraktne likovne gramatike, a bijeli papiri, ovisno o načinu na koji su instalirani na vreće ( pravokutno, ravno, nakošeno, u sredini, pomaknuto od sredine, u kutu i slično ) postaju kontrastni element crnoj podlozi, ali i samostalan likovni element unutar crnog polja vreće odnosno crne slike. Crne vreće i bijeli papiri postaju likovne priče koje naglašavaju likovni kontrast s bijelim zidovima galerije. Same po sebi, vreće za smeće i papiri su tkiva egzistencijalne nužde odnosno proizvodi koji svakodnevno projiciraju i formiraju egzistencijalnu naviku i nuždu stvaranja tekstovnih i slikovnih poruka ( papiri ), kao što i vreće služe, u denotativnom, funkcionalnom smislu, kao proizvodi u koje se stavlja otpad./.../', razmišlja Zbašnik o tome.
Slijedimo li nit umjetnikovih misli / zapisa, uviđamo da nas Zbašnik vodi od Suprematizma preko Arte povera i Concept/ual/ Art-a do veoma kompleksnih zamisli o industrijskoj i kulturologijskoj medijaciji tih sveprisutnih produkata ( papir / sintetička ambalaža ) kao skladišta suvišnih, potrošenih, odbačenih vrijednosti / značenja ( 'otpad', 'smeće' ), ali ujedno i u funkciji potencijalne memorije ( 'pisaći papir' ). Zbašnik aludira i na notornu, ali uvijek iznova intrigantnu činjenicu da 'plastični ideali suvremenog čovjeka postaju stanjem predaje putem nametnutih, konzumiranih i potrošenih'. Branko Cerovac
Andrej Zbašnik je rođen u Rijeci. 1976. godine. Likovnu kulturu i slikarstvo ( kod prof. Pongraca i prof. Mogin, akademskih slikara ) diplomirao je 1999. godine na Pedagoškom, danas Filozofskom fakultetu u Rijeci. Profesor je likovne kulture, vizualni umjetnik i performer. Aktivno se bavi likovno – umjetničkom praksom i pisanjem. Do sada realizirao nekoliko samostalnih izložbi slika, umjetničkih projekata i koncepata. Sudjelovao na više skupnih izložbi. Stanuje i stvara u Čabru.
