Tabula rasa: Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti

Izložba 'Tabula rasa – Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti'  ima za cilj aktualizirati jedan iznimno važan segment naše umjetničke prakse u kojemu su druge polovice sedamdesetih godina, dijelom još studenti Akademije likovnih umjetnosti, krenuli radikalnom redukcijom sredstava ispitivati samu prirodu slike, skulpture, medija uopće. Lišili su sliku i skulpturu svih drugih sadržaja i golu materiju postavili u središte.

Faktura njihovih radova odaje elementarnu prirodu medija, ali isto tako svjedoči proces rada i razotkriva fizički čin stvaranja djela, djela oslobođenog svake metafizičke nadgradnje. Milivoj Bijelić, Boris Demur, Slavomir Drinković, Željko Kipke, Antun Maračić, Marijan Molnar, Goran Petercol, Dubravka Rakoci, Ante Rašić i Damir Sokić još su na zadnjim godinama studija i zatim u Majstorskoj radionici Ljube Ivančića i Nikole Reisera, a Drinković u Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića, na najčišći način uveli tu reduktivnu i analitičku praksu u suvremenu hrvatsku umjetnost. U isto to vrijeme ista i slična istraživanja prepoznat će se i u krugu drugih autora, pa tako Deana Jokanovića, Gorana Trbuljaka, Mladena Stilinovića u čijoj su formaciji važnu ulogu imali odjeci konceptualne umjetnosti. Neka djela umjetnika starije generacije, tako Marijana Jevšovara, Josipa Vanište i Ivana Kožarića, počinju se sada razumijevati na nov način, otkrivaju se u njima tragovi koji su bliski autoreferencijalnosti, dakle onome što su kao središnju temu pokazali umjetnici generacije koja se tek počela javljati druge polovice 70-ih. 

Za afirmaciju svih ovih umjetnika iznimnu je važnost odigrala Galerija Nova u kojoj većina njih ima svoje prve samostalne izložbe koje po pravilu prate katalozi. Vremenski je okvir izložbe znatno proširen kako bi se ukazalo na postojanje elemenata autoreferencijalnosti i izvan faze pune afirmacije ove umjetničke prakse. Jednom, kada su slika i skulptura u cijelosti afirmirani kao goli predmeti, bit će moguća i propitivanja, štoviše svojevrsna poigravanja tim predmetima lišenim svega što ne pripada njihovoj fizičkoj dimenziji. Neka izložena djela Gorana Trbuljaka, Damira Sokića ('Paternoster') i Ivana Kožarića svjedoče upravo takvo stanje nakon - smrti- slike. iz teksta Zvonka Makovića