Stipan Tadić u Galeriji Bačva

Plava boja neba koju gledamo svakodnevno posljedica je najveće frekvencije plave boje unutar Sunčevog svjetla, a koja je vidljiva kada se svjetlo odbija od molekula zraka, Stipanu je Tadiću poslužila kao metafora ljudskog života. Tri portreta, svaki dimenzija 150 X 200 centimetara, prikazuju uvećane glave triju muških osoba iz slikareve obitelji. To su (redom nastajanja portreta): otac (slika se nazivlje hipokristikom Tata), brat (Brat) i djed (Deda).

Svjetloplavo nebo ujutro čini pozadinu portreta brata; plava ploha neba za dana, portreta oca; dok predvečerje nebo ispunja pozadinu djedova portreta. Kako su sva trojica pripadnici iste obitelji, moguće je pratiti određene fizičke sličnosti, fenotipe na njihovim licima. Oni predstavljaju tri muškarca u tri različite životne dobi, ali i hod nekih njihovih zajedničkih karakteristika kroz vrijeme. Prolaznost vremena i njegovi utjecaji na naš karakter i fizički lik tema je aktualna još od davnina, možda najbolje prezentirana u umjetnostima renesansnog doba. Poznat je Shakespeareov monolog Sedam doba čovjeka iz komedije Kako vam drago ili Tizianova slika Alegorija mudrosti, koja ljudska doba prispodobljuje karakteristikama životinja.

Slike su načinjene na poseban način, svaka u sto i pedeset kvadratića, svaki dan slikano pet nasumično odabranih i slikano samo unutar granica tog kvadrata. Prikaz je tako konstruiran preciznim spajanjem kvadrata koji su slikani sitnim i finim potezima te svaki od njih uzet za sebe djeluje kao mala apstraktna slika (proces je prikazan na stop – animacijama kraj svakog portreta). Tako ovaj rad tematizira samo stvaralaštvo (slikarstvo) na dvije razine.

Prva je povijesna - naime nastanak slike ravnomjernom progresijom slikane površine kroz određeno vrijeme podsjeća na stare freske rađene u dnevnim segmentima ili giornatama. Druga razina je tehnička, naime slikanju realističnog portreta pristupljeno je iznutra, tako da nisu prvo nastali vanjski obrisi kako je uobičajeno u slikarstvu, nego slika nastaje preciznim spajanjem jednakih kvadratičnih dijelova i pokušava izvući lice portretiranoga iz same materije (boja i platno) te postupka (poteza kistom). Platnima ne dominiraju kontinuirani obrisi niti energične linije, već se sastoje iz niza manjih poteza, koji iz daljine daju koherentnu cjelinu.

Portretirane osobe gledaju nas s platana  potpuno bezizražajno. Njihova lica su lišena svake ekspresije, dana u svom čistom, 'ogoljenom' stanju. Njihova prisutnost naglašena je i preuveličavanjem lica –  prisutnost u slikarovu životu, kao i njegovo uživljavanje u njih za vrijeme izrade ovako velikih portreta. To nisu portreti s nizom simbola i atributa koji sugeriraju karakter ili zanimanje osobe (a Tadić izrađuje i takve portrete), već gotovo ikonički prikazi lica koji se lišavaju svega što se vezuje uz subjekt portreta. Oni prikazuju uvećan, ogoljen dio tijela s kojim se stupa u interakciju sa svijetom, dio tijela uz koji najviše vezujemo naše 'ja'. U tom smislu ova tri portreta prikazuju neke stvari toliko intimne da bi vjerojatno izmakle i likovnoj vrsti akta, koja tradicionalno subjekte doslovce svlači.
 
Neki vjeruju da se po crtama lica može odrediti karakter osobe. Iako je ljudsko biće i ljudski život presložen za bilo kakva simplicistička objašnjenja te vrste, suočeni s velikim licima, prisiljeni smo ih upoznati, možda se upustiti i u igru učitavanja osobina. Iz istoga su razloga Rimljani radili posmrtne maske svojih predaka i bili izuzetno zainteresirani za njihov fizički izgled (poznate su knjige Marka Terencija Vara koje su opisivale fizički izgled predaka, a u svome naslovu jedna ima riječ imaginibus – slike). Ali ono što lica svakako mogu pružiti jest istina o godinama. Mlađahni bratov inkarnat narančasto crvene boje jasno govori o njegovoj vitalnosti, kao što bore i nijanse smeđeljubičaste, boje sutona i zrele šljive na licu djeda odaju njegove pozne godine. Gledajući portret lica mi možemo vidjeti cijeli ljudski život, barem fizički, ako ne i 'duhovni'.
 
Ljudski život je posebna povijest, često mukotrpna, puna strepnje, borbe, grčevitog i sitničavog lova na užitke i sredstva koja nam ih mogu donijeti, možda zaista, kako reče Shakespeare: „priča koju priča luđak, puna buke i bijesa, a ne znači ništa“ (Macbeth). Ta povijest ostaje ispisana u nama, a možda i na našemu licu. Ljudska lica glavna su tema ove izložbe: naivna, naprasita, nevina, umorna, cinična i u još tisuću varijacija u kojima ih je spektator sposoban doživjeti, ovisno o njegovom osobnom stanju. Ona stare i odlaze. Slikarstvo ih je uspjelo fiksirati na ovim velikim platnima, uspjelo ih je lišiti na trenutak „buke i bijesa“, učiniti ih neutralnima i smirenima poput neba koje svaki dan sjaji i gasi nijanse boja. Kako reče Miloš Crnjanski (u Dnevniku o Čarnojeviću): 'ali ako umrem, pogledaću poslednji put nebo, utehu moju, i smešiću se'. Feđa Gavrilović
 
Stipan Tadić rođen je u Zagrebu 1986. U Zagrebu se upisuje u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna gdje 2005. završava Grafički odjel. Trenutno je apsolvent slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Kauzlarića-Atača. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja među kojima je i 2. nagrada na 30. salonu mladih. Više puta izlaže skupno i samostalno diljem Hrvatske i u inozemstvu (Zagreb, Brač, Virovitica, Crna Gora, Bratislava, Sardinija...).