vrijeme: 12.10.2011. 18,00
mjesto: Zagreb; Galerija Ulrich, Ilica 40/I
Stephan Lupino svjetski priznato ime umjetničke fotografije umjetnik je različitih interesa koji se posljednjih godina sve češće opredmećuju u djelima visokih dometa.
Njegova fotografija (u manjoj mjeri sastavnica je i ove izložbe) posebno ona erotskog karaktera nosi poseban senzualni naboj, osjećaj za putenost tijela, svjetlo prostora i ugođajnost čitavog prizora. I drugi motivi (a često se radi o čitavim ciklusima) uprisutnjuju stanja blage metafizičnosti te je primjerice dostatan i jedan cvijet da tankoćutnošću oblika, akcentom boje u širini ambijenta postane znak veličajnosti stvorenog.
Lupino svojim senzibilitetom za ljepotu u ideji povezuje privlačnost žene i prividnu neznatnost krhkog cvijeta. Okom kamere stvorio je djela istovremeno intimistička i reprezentativna. Osmišljena izuzetnom likovnom kulturom vidljivom u drugačijim aspektima izražavanja i u drugim umjetničkim vrstama. Zanimljiva je njegova fascinacija skulpturom (s naznakama već u ranim godinama opusa) konkretizirana u djelima intrigantne sadržajnosti i osebujne oblikovnosti. Lupinova inspiracija potaknuta je i stanjima biblijskih opisa gubljenja edenske čistoće, likovima koji su obilježili povijest u starom vijeku, ili nama bližim danima, s utkanošću mitološkog i legendarnog. Lupino otkriva sukus života ponašanja, događaja vezanog uz osobu koje su u memoriji čovječanstva zadržani do danas. Razložna literarizacija logično se uklapa u tkivo volumena, u originalno razlaganje forme neraskidivo povezano s uzbudljivom 'pričom'. U kompleksnosti isječka vremena i datosti zemljopisnog prostora, u rješavanju sudbinskih pitanja čovjeka.
Kako u nizanju asocijativne predmetnosti tako i koncentriranosti na pulsirajuću jezgru.Kreativnim dosjetkama podignut je sadržajni vitalitet skulpture, s rasponima od enigmatskog do doslovnog. Takav scenarij prepoznaje se i kod Eve i Kleopatre i drugih stvarnih i izmaštanih osoba koje Lupino promatra ponekad sa simpatijom ali i ironijom. Razotkrivajući njihove i naše zablude o njima. Postavljanjem detalja (gotovo simbola) u novi kontekst dolazi do obrata konvencionalnog tumačenja pa znano dobiva novu kiparsku i ljudsku dimenziju. Lupino se poigrava na granici ikonografskih protuvriječnosti postižući ravnotežu jasnoćom skulptorske provedbe. U kombinatorici materijala, drveta i metala postiže napetost mase i površine, s čestom inverzijom uobičajnog vanjskog izgleda epiderme s njenim „premještanjem“ ka utrobi skulpture. I manje kolorističke intervencije dio su pomaka značenja na kojem Lupino neprekidno inzistira. Srasle s kiparskom taktilnošću, slutnjom opisnog, i svakako porukom. S davanjem ozračja suvremenog prošlom, skulptorskom formom koja inovativnošću (sa zadržanim poštivanjem tvarnosti materijala) primjer je nove vrijednosti i svježine na hrvatskoj likovnoj sceni.
Golgotski martirij, odnosno scena Kristovog raspeća motiv je koji Lupino produbljuje sintezom tradicionalnih pristupa temi i osobnog viđenja. Teološka potka prevedena je u brojne inačice maštovitih varijanti izvedenih u drvetu različitih boja (tonova) i čvrstoće. Kao kuriozum upotrebljeno je i crno drvo iz pretpovijesnih vremena. Lupino izbjegava naglašenost figurativnog, neovisno radi li se o realističkom ili ekspresionističkom, dajući prednost stilizaciji korpusa. Odnosno još češće tijelo je reducirano do geometriziranih fragmenata, mjesta Kristovih rana, postavljenih u pravilnosti sadržajnog rastera. Ritma bliskog ornamentalnom a itekako likovno obogaćenog tretmanom vertikale i horizontale križa, masa zaglađenih, tordiranih, grublje istesanih, te lagano razigranih sa zapisom dlijeta u plohama drveta. U dijalogu križa i znakova božanskog trpljenja dosegnuto je jedinstvo,uzdignuće zemnog do nebeskog. Motiv pune sabranosti vjere Lupino je doveo do potresnosti, u jednostavnosti izrazivši bogatstvo.
Od namještaja učiniti skulpuru, visoko estetizirajući upotrene predmete. Stolice, stolovi, okviri za ogledala i slike. Lupino im daje autorski pečat ne negirajući ni njihovu osnovnu funkciju u elitnijim prostorima. Stolovi obrisa 'melodioznih' krivulja ili pravolinijskih silhueta s površinama visokog sjaja drveta s plemenitošću obrade 'osobnost' dobivaju intarzijama geometriziranih pruga, integralnim djelom tonske odnjegovanosti plohe. Lupino se prepušta i slobodnijem skulpturalno dizajnersko pristupu, s robusnijim formama, i situacijama povezanih s figurativnim. Arhitektonika stolica sa svim nosećim i položenim elementima, u drvetu i metalu, sa šipkama i plohama stvara strukture neobične gradivnosti s novim shvaćanjem ljepote. Vrijednost Lupinovog namještaja potvrđivana je na vrlo respektabilnim mjestima u svijetu, tako da prezentacija na ovoj izložbi, uz fotografije i skulpture, prilog je šarmu istupa umjetnika brojnih talenta i stvaralačke upornosti. Stanko Špoljarić
