U utorak, 30. studenoga, u 19 sati, u Galeriji Emanuel Vidović, otvora se izložba akademskog slikara Mile Skračića - Pogled u budućnost. Organizator izložbe, koja će biti postavljena do siječnja 2011. godine, je Muzej grada Splita, a kustosica izložbe je viša kustosica Muzeja, Nela Žižić.
vrijeme: 30.11.2010. 19,00
mjesto: Split; Galerija Emanuel Vidović, Poljana kraljice Jelene b.b
Mile Skračić rođen je 1939. u Murteru. Školu za primijenjenu umjetnost i Pedagošku Akademiju završio je u Splitu, a Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radio je kao profesor na Odsjeku za likovnu kulturu Filozofskog fakulteta u Splitu. Izlagao na sedamdeset i pet samostalnih te na više od stotinu i dvadeset skupnih, koncepcijskih i kritičkih izložbi u zemlji i svijetu. Dobio je mnoge nagrade i priznanja za svoj likovni i pedagoški rad, a djela mu se nalaze u muzejima, galerijama i privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Trenutno živi i radi u Splitu i rodnom Murteru.
Mile Skračić je slikar ekspresivne figuracije, figuracije koja je izrasla iz enformela i nije vezana uz događaje iz realnosti, ali je motivirana iskustvom realne egzistencije. Radovi na ovoj izložbi dokazuju da Skračić nije iznevjerio svoj umjetnički kredo, za ovoga slikara umjetnost mora biti etički djelatna, imati zube, da ne bude hladna i pasivna. Slika nadrealne koloplete bezličnih lica, konstruiranih utroba i udova pretvarajući ih u košmarne i dramatične vizije prvenstveno promišljenom organizacijom slikovnog kadra.
U ravninu slike ucrtava koordinatni sustav, apscisu i ordinatu, a kompozicije oplemenjuje dijagonalama koje prostorom pronose čistu energiju. Likovni elementi su u takvom suodnosu da stvaraju ubrzan, često frenetičan ritam. Kontrolirana i konstruktivna linija odjednom postaje oslobođena i spontana, potezi kista su negdje u službi opisa, drugdje u službi izraza. Tako se i namazi boje pretaču u dinamične skladbene varijacije, oscilirajući od tankoga do reljefnoga, brišu iluziju stvarnosti te zajedno s neslikarskim materijalima, pijeskom, pržinom i kolažiranim dijelovima, naglašavaju stvarnost slike.
Koloristička ljestvica koja se proteže od bahatih zlatnih, srebrnih, žutih, plavih i crvenih preko svijetlih ružičastih i smeđih do zagasitih i tamnih tonova glavni je čimbenik ugođajnosti u posvećenim tišinama Skračićeva svemira. Skračićevi androidi lica iskrivljenih od straha i čuđenja jure kao ispaljeni kroz brisani prostor, no ne nužno prema nekom znanom cilju, bivajući u svjetlosti koja čini izvjesnim pronalazak one prave točke postojanja određene vremenom i prostorom.
Slikar Mile Skračić se bavi jednom vrstom duhovne kartografije, s lakoćom istražuje prostore vlastitoga jastva, ponire u sebe spreman da se u sebi i izgubi, no uvijek pamteći one koordinate koje je ucrtao na početku nastajanja slike. On slikarski filozofira, traga za vlastitom biti, a zna da joj je najbliži kada je najudaljeniji od nje. Njegove slike imaju sposobnost regeneracije, u njima se život obnavlja u najčudnijim i najneočekivanijim oblicima i pojavnostima, postaju svojevrstan ekvilibrij kreacije i destrukcije, Erosa i Tanatosa, baš kao i život sam.
