Split – izložba Josipa Trostmanna

'Slikarsko djelo Josipa Trostmanna – Pina jedno je od najcjelovitijih, postupno izraslo i sustavno građeno, bez velikih skokova i naglih rezova, uz svoju sredinu vezano i motivski dosljedno. U velikom broju dosadašnjih ostvarenja slikar nam je ponudio vlastito viđenje zavičajnog krajolika i posebno izrazio doživljaj sveprožimajuće svjetlosti, one koja oživljuje što god dotakne i pomazi svojim blagim, laganim dodirom. Tu je svjetlost naš autor vrebao i gonetao na predmetima svoje najbliže okoline, hvatao i interpretirao kad bi se ona javljala na znanim mu vedutama ili na poznatim mu ambijentima.

Doista, nije pogrešno Trostmanna nazvati likovnim bardom dubrovačke  regije ili apologetom i ekstatičnim tumačem atmosfere hrvatskog juga, odnosno umjetnikom uronjenim u duh i pejzaž sredozemnog prostora. Ima u njegovu opusu tragova općih iskustava, ima parcela što se mogu odnositi na šira prostranstva, ima tekovina dugo nataloženih umijeća iz inih sredina, ali kad je najsabraniji i najnadahnutiji Trostmann je rapsod specifično dubrovačke sinteze prirode i uljudbe, karakterističnog regionalnog binoma snažnog elementa ( mora, vjetra, kamena, sunca ) i strogosti čovjekove intervencije (zidova, staza, vrata, prozora). Manje je pritom važno je li u pozadini Minčeta ili kula svetog Ivana, je li prizor iz Lapada ili iz Kalamote, je li pogled iz rodne kuće ili iz vile Flora. Ono  najdubrovačkije je u zagrljaju raslinja i stijena, u pripitomljenosti vrtova i obala, u usklađenosti ('skladnosti' – tipično dubrovačkoj vrlini) geometrijskih i organskih silnica.


I povijesno je već Trostmannu nađeno prikladno mjesto u tradiciji tzv. dubrovačkog kolorizma, položaj valjda najdostojnijeg nasljednika i nastavljača velikog prethodećeg tria (Dulčić – Masle – Pulitika), uloga održavanja stvaralačkog odnosa prema velikoj baštini i neprekinutog kontinuiteta čak od Bukovca i Medovića pa do današnjih dana.

Kroz punih pola stoljeća rada i potpune predanosti poslu, ustrajnog traženja odgovarajućega likovnog korelativa i strastvenog, gotovo euforičnog odnosa prema sredstvima i materiji svog metjea, svojega medija, Trostmann je zaslužio visoki status i sva moguća priznanja (uostalom, upravo je ove godine apostrofiran i Nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a u rodnom mu je gradu priređena retrospektivna izložba). Dakle, prepoznat je i u sredini u kojoj djeluje i u koordinatama nacionalne umjetnosti.

Ali koliko god ne bilo pogrešno stavljati slikara u kontekst dubrovačkih motiva i dubrovačkih kreativnih potencijala, tu odrednicu ne smijemo prihvatiti restriktivno, te umanjivati umjetnikovu autorsku autonomiju. Koliko god sam učestalo i sam pisao o Trostmannovu radu, pa uredio i njegovu monografiju, ne smatram da sam se do kraja odužio izazovima njegova slikarstva, a pogotovo da sam definitivnije opisao morfološke premise i konsekvence njegova izraza. Istina, neosporno prolazi od ekspresionističkih i fovističkih načela, u stvaralačkim amplitudama oscilira između težnje prema ostavljanju mogućih tragova, jakih kromatskih jezgara i tendencije hlapljenja obrisa, sordinirane game i izblijedjela kolorita.

Shematično smo naznačili krajnosti unutar kojih se zbiva napon kadra, napetost elemenata, ali svaki put iznova, ovisno od konkretnog motiva, konkretnoga doživljaja, konkretnog intenziteta svjetlosti i sjene nastaje odabir najadekvatnijih odnosa i najprimjerenije solucije. Ali treba odmah naglasiti kako njegova faktura jukstaponiranih traka ili pojaseva boje nema karakter pointilističkog titranja niti svjetlucanja 'macchiaiuola'. Čvrsti potezi njegovih mrlja, odlučni nanosi njegovih pjega gradivni su kompozicioni sastojci jednog dinamičnog, ali i racionalno osmišljenog dvodimenzionalnog ekrana, sa sugestijom komplementarnog prodora u drugi plan.

Na Trostmannovim slikama prozračnost se miri s gustoćom, lakoća namiguje težini, vedrina ne smeta jedrini. U sretnim trenutcima ostvaruje se idealna ravnoteža kontempletacije i improvizacije, pa čak nalazimo i sporazum askeze i hedonizma. Eto, s onu stranu ikonografskih, motivskih polazišta (idealnih perivoja, smirenih veduta, idiličnih pejzaža) i u samom karakteru izvedbe osjećamo puls egzistencijalnog dvojstva, vitalnog zagrljaja suprotnosti, plodne razmjene (toplih) arza i (hladnih) teza – ili, ako hoćete, dionizijskih i apolonskih svojstava. No najbolje je to egzemplificirati na nekoj od slika, na nekoj obojenoj i temperamentno oslikanoj površini, na kojoj se dodiruju, prepliću ( i jedna drugoj podrazumijevaju ) osunčane i osjenčene strane.' Tonko Maroević