Skulpture Vladimira Gašparića Gape u Rijeci

Gapa ne izlaže puno niti je njegova godišnja produkcija velika. On godišnje realizira možda dvije-tri skulpture, a ponekad ni toliko. Razlog je tomu njegov veliki angažman na restauriranju različitih sakralnih i svjetovnih objekata što mu oduzima prilično vremena. U tom kontekstu činilo mi se boljim da se pred riječkom publikom predstavi mini retrospektivom koja bi obuhvatila razdoblje od 1999. do 2009. godine. Broj radova ograničen je samim prostorom galerije, no sva bitna djela kiparevog opusa su na izložbi.
 
....Već duže vrijeme, naime, skulptura zahvaća nove materijale, nove medije, pa je i poimanje nje same novo i drukčije. U katalogu izložbe 'Suvremeno hrvatsko kiparstvo', kojoj sam bila selektorica, a koja je pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH obišla sedam zemalja Europske unije, napisala sam '…skulpturom danas može postati bilo što. I svježe iskopani busen trave izmješten u galeriju, i prepolovljena krava, i lubanja optočena dijamantima i osvijetljen usisavač danas može biti i smatra se skulpturom“. I dalje je tomu tako, i nisam protiv toga, svakako sam za pluralizam u izričaju, neka se koriste novi mediji, ili novi materijali u skulpturi, ali unatoč ovome proširenom poimanju skulpture, mislim da je jednako tako važno da na hrvatskoj kiparskoj sceni i dalje postoje kipari poput Vladimira Gašparića Gape, koji su ostali vjerni i tradicionalnim materijalima i tradicionalnom pristupu izradi skulpture, i tradicionalnom shvaćanju da skulptura mora zadovoljiti sve likovne i skulpturalne vrijednosti. Važno je pritom naglasiti da takve skulpture nisu ništa manje suvremene kao što se često u posljednje vrijeme pokušava prezentirati.......


.....Skulptura je od svih ostalih umjetničkih grana najviše izložena javnosti. Možda je to zato jer se često komentira, što se u posljednje vrijeme govori o krizi kiparstva? Je li kiparstvo uistinu u krizi? Svjedočimo različitim propitivanjima u domeni skulpture, istraživanjima, ali i dokazivanjima suvremenosti. Je li suvremeniji onaj tko izloži osvijetljeni usisavač i proglasi ga skulpturom ili onaj tko stvara u granitu, kamenu koji je već sâm po sebi začudan? O ovoj bi se temi moglo raspravljati (žestoko, pretpostavljam), no mislim da nema potrebe govoriti o krizi kiparstva ili o nekakvom povratku skulpture. Kojem povratku? Skulptura, odnosno kiparstvo, kao što je poznato, stoljećima je utkano u hrvatskoj likovnoj tradiciji, ono je važan dio našega likovnog stvaralaštva, onaj bez kojega bi bilo teško sublimirati nacionalnu prošlost. Prema tome – nastavljajući se na naše slavne kipare-graditelje (Nikola Firentinac, Ivan Duknović, Juraj Dalmatinac,…) kao i na sve one koji su djelovali poslije njih do današnjih, pogotovo onih koji pripadaju tzv. „srednjoj generaciji“  (Gapa, Drinković, Bogdanić, Barišić,…) – nedvojbeno se može ustvrditi da nema bojazni od krize ili nestanka skulpture.  Naravno, ne smijem na ovome mjestu zaboraviti na mladu generaciju koja upravo stasa na hrvatskoj kiparskoj sceni, a koju su, moram reći vrlo predano, podučavali upravo neki od kipara srednje generacije, među njima i Vladimir Gašparić Gapa. Iz kataloga izložbe Jasminke Poklečki Stošić
 
Vladimir Gašparić-Gapa rođen je 1951. u Hodošanima kraj Čakovca.Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1970.-1975), a diplomirao je u klasi prof. V.Michielija. Po završetku studija radio je u Majstorkoj radionici prof. Sabolića. Studijski je boravio u Italiji, Švedskoj, Austriji i SR Njemačkoj. Djela Vladimira Gašparića Gape nalaze se u Galeriji starih i novih majstora u Varaždinu, Muzeju Ptuja, Museum St. Wendel, te u privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu, kao i u javnim prostorima Zagreba, Varaždina, Čakovca, Ličkog Osika, Labina, Rovinja, Lendave, Dreicha, Nantesa, Sibhultta, Nanto-Pietra, St. Wendela. O umjetničkom radu Vladimira Gašparića-Gape napisana je i objavljena monografija autora Ive Šimata Banova u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske – Biblioteka 'Prizma'. Dobitnik je također, i nekoliko nagrada i priznanja.