Siniša Čular izlaže u Rovinju

Pojava apstrakcije bila je jedna od značajnih promjena koje je donijelo moderno doba, u svijetu umjetnosti duboka prekretnica koja je revolucionirala shvaćanje bîti, a time i uloge umjetnosti u društvu. Između 1910. i 1920. traje period njezina formiranja i rasta, da bi u dvadesetim doživjela procvat i učvrstila svoju poziciju, naročito praktičnom primjenom apstraktnih formi u arhitekturi, dizajnu i grafici, za što su se zalagali konstruktivisti, Bauhaus i De Stijl.

Nakon toga slijedi ekspanzija na međunarodnoj sceni te potom trijumf apstraktnog ekspresionizma sredinom stoljeća. Šezdesetih slijedilo je postepeno akademiziranje, a avangardnu poziciju preuzima konceptualna umjetnost. U Hrvatskoj se apstraktna umjetnost učvršćuje gotovo pola vijeka kasnije, tek u 50-tim. Danas, u vremenu suvremenih tehnologija i sve veće primjene novih medija u umjetnosti, nakon šezdeset godina postojanja apstrakcije u Hrvatskoj, a nakon cijelog stoljeća u svijetu, koja je i kakva pozicija apstraktnog slikarstva?

Slikarstvo Siniše Čulara čini mi se jednim od primjera u kojem se reflektira dio odgovora. Umjetniku koji je svoje slikarsko traganje započeo na zalazu trijumfa nove slike, u razdoblju legitimnog pluralizma stilova, u desetljeću rata, nadanja, stradanja i razočarenja uslijed općeg kolapsa moralnih i estetskih vrijednosti, teško je bilo vjerovati u uzore. Jedina pozicija koja je imala opravdanje, bila je graditi iskustvo slike slijedeći vlastita lutanja i traganja.


U početku bliži stilizirajućim interpretacijama pod utjecajem pionira naše moderne Milana Konjovića i Ignjata Joba, koje se, ponekad više, a katkad manje približavaju apstrakciji, slikarstvo ovog umjetnika tijekom petnaest godina kontinuirano i postepeno nastavljalo je redukciju forme u korist čistog slikarstva. Ovim je ciklusom, nastalim nakon prošlogodišnjeg predstavljanja u Galeriji Ulrich, u potpunosti apsorbirao iskustvo antiforme i enformela. Njegova platna slično Kulmerovim, dišu suptilnim slojevima boje koju, uz prisutnost geste, ponekad lazurno nanosi - omogučavajući tako prostoru slike da se uslojava u svojoj vremenitosti - ili ga pak zgušnjava u kolorističke, enformelu bliske sedimente od impasta, tkanina ili pijeska, sugerirajući tvarnost i težnju ka 'objektivizaciji'. Tehnikom slojevitog nanošenja boje, drippingom i kolažiranjem, umjetnik unosi temporalnost i procesualnost, kvalitete koje, iako nehotice, provociraju aperceptivnu aktivnost. Lirski meditativan, Čular ne radi predloške i skice, već intuitivno slijedi vibraciju vlastitog trenutka i materijalizira ga u slici.

Možda upravo dvije činjenice koje bih istaknula u Čularovom slikarstvu daju odgovor na pitanje iz uvodnog konteksta. Prva je da su navedene karakteristike Čularovog slikarstva itekako znane iz povijesti apstraktnog slikarstva, i druga, da je njegovo slikarstvo živo jer nije okoštalo u maniri i oslobodilo se posrednog iskustva svojih prethodnika. Ono više ne iskazuje kompozicijske ili kolorističke dosjetke, već uistinu slijedi «princip unutrašnje nužnosti» (Kandinski). Njegova gesta prirodno nalazi partnera u boji kojom uspijeva iskazati  čitav spektar osjećanja, individualnih, vlastitih iskustava koja ne izrastaju u nekom zatvorenom, hermetičnom svijetu osobnosti, već, emaniraju energiju nastalu u susretu sebe i svijeta.

Iako već odavna ne nosi predznak avangarde, apstraktna umjetnost živi i danas, po vremešnosti daleko premašujući bilo koji drugi pravac umjetnosti 20. stoljeća. Razlog tome je što ima univerzalnu, vanvremensku crtu jednaku iskustvu života koje je iz generacije u generaciju novo, premda uvijek isto. Čisto slikarstvo najbliže je elementarnoj, neposrednoj percepciji prije nego je um iskustvo zatočio u pojam ili oblik. Snaga slike, međutim, nije uvijek ista, ona je različita onoliko koliko je različita snaga iskustva. Za nekoga će boja ostati u sferi koncepta, za drugog će ona biti vizualna igra, za trećeg egzistencijalno iskustvo, a tek rijetko i iznimno, svjetlo kojemu se otvaramo kao duhovnom iskustvu.  Anita Zlomislić
 
 Siniša Čular rođen je 1969. u Zagrebu. Školu primijenjenih umjetnosti, smjer slikarstvo završava 1988.godine. Iste godine upisuje zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti. U slikarskoj klasi prof. Vasilija Josipa Jordana diplomira 1995. Dva mjeseca nakon diplome zapošljava se kao vanjski suradnik na Restauratorskom zavodu Hrvatske. Već 1996. otvara obrt za restauriranje umjetnina, no samo na dvje godine. Konzervatorsko  restauratorske radove izvodi za RZH a poslije i za HRZ, te privatno sve do današnjih dana. Godine 2007. stiće zvanje višeg konzervatora i restauratora za užu specijalnost; polikromiranu drvenu plastiku, zidno slikarstvo.