SB=NG: multimedijalna izložba

Ovogodišnja izložba donosi i radove dvojice značajnih umjetnika hrvatske likovne scene i redovitih profesora sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti; Ante Rašića i Damira Sokića. Uz njih na izložbi još sudjeluju: Gordan Bijelić, Alojzije Cindrić, Igor Čabraja, Matej Knežević, Jelena Kovre, Zlatko Kozina, Ivica Kurtz, Mladen Lovrić, Miroslav Pišonić, Ivan Šeremet.

U proljeće 2012. iz Galerije Ružić u Slavonskom Brodu poziv za sudjelovanje na multimedijalnoj izložbi suvremene umjetnosti „Tvrđava art“ autora Ivana Šeremeta dobili su i novogradiški umjetnici Gordan Bijelić, Mladen Lovrić i Miroslav Pišonić. Na otvorenju izložbe u neslužbenom druženju s brodskim kolegama pokrenuta je inicijativa za sličnim događajem u Novoj Gradiški. U jesen 2012. godine odigran je dogovoreni uzvratni susret, a u gostima su nam bili Matej Knežević, Nikolina Bekić Knežević, Zlatko Kozina, Ivica Kurtz i Ivan Šeremet.

Domaća je ekipa bila pojačana s Alojzijem Cindrićem i Zoranom Rajkovićem. S obzirom na činjenicu da se u to vrijeme, baš kao i danas, zgrada muzeja obnavljala, odabrani izlagački prostor – bivšu robnu kuću, koliko god da je u tom trenutku ona bila jedini raspoloživ izlagački prostor, nikako ne treba shvatiti kao slučajan odabir. Naime, svojim je derutnim stanjem i zapuštenošću dodatno upotpunila autentičnost ideje, a ta je da se kroz estetiku ružnoga dođe do spoznaje ne samo o položaju suvremenih umjetnika/umjetnosti (u naša dva grada) već i o društvu pa i pojedincu o kojem progovaraju.

Izložbeno događanje pod istim imenom i u istom prostoru s novim autorima, Igorom Čabrajom s brodske strane i Jelenom Kovre s novogradiške, održano je u jesen 2014. Drugo događanje po redu (tko zna, možda preraste i u bienalno događanje) koje je prepoznalo i financiralo Ministarstvo kulture RH, prepoznaje i novogradiška publika. Ona je svojom nazočnošću i interesom ne samo pokazala opravdanim organiziranje ovakvog događaja već je i obvezala na organizaciju sličnih i ubuduće.

Izložbom se prvenstveno htjelo ukazati na mjesto i postojanje drugačije oblikovne prakse, prakse koja ne brine toliko (ako i uopće) o estetici, već puno više o etici; ne brine biti ugod(n)a oku, nego nastoji kod promatrača pobuditi promišljanje o zajedništvu s naglaskom na uvažavanje različitosti. Baza izloženih radova pokriva polja neobjektnog, antitržišnog, procesualnog, a motive crpi iz političkih, ekonomskih, socijalnih i inih segmenata na kojima se temelji naša stvarnost, zapravo iz istih iz kojih motive uzima sva (likovna) umjetnost. Ipak, potrebno je istaknuti da je umjetnost o kojoj je ovdje riječ naglašeno prožeta kritičkim stavom spram gore spomenutih izvora/motiva i lako je upravo u tome uvidjeti jedan od razloga zbog kojeg je dugo nisu priznavale društvene elite te umjetničke institucije (Akademija, Galerija, Muzej) koje su dobro uhodanim putovima oblikovale kulturni krajolik.

S obzirom na spomenuto nepriznavanje ne treba čuditi i veliki raskorak između šire publike i umjetnosti njihova vremena. Mnogi bi rekli ništa novo; sukob starih i mladih (ideja, pogleda ili ljudi – svejedno) prisutan je svugdje, pa tako i u likovnim umjetnostima. Dok ovo pišem na um mi pada slogan koji se od kraja 19. stoljeća nalazi na pročelju zgrade u kojoj su tada izlagali bečki secesionisti, a glasi: „Svakom vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njezina sloboda“. Smatram da bi isti slogan i danas slobodno mogao biti postavljen na pročelja mnogih galerija. Nerazumijevanje i animozitet prema drugom i drugačijem prisutni su, no nameće se pitanje: zar i sada, kada živimo u vremenu brzih informacija, čvrstih demokracija, daleko iza vremena u kojem su se odvijale porođajne muke jednog drugačijeg pogleda na umjetnost.
Budući da se u današnjem vremenu mnoštvo toga izjednačava/poistovjećuje s umjetnošću, pa neki kažu da je, između ostalog, i naganjanje lopte umjetnost, s dozom ironije i cinizma slobodan sam ustvrditi da je umjetnost za svakoga. Sjećam se predavanja o umjetnosti dvadesetog stoljeća na kojem se govorilo o avangardnim stremljenjima.

Profesor Z.M. postavio je pitanje: „Je li sve umjetnost?“. U nastavku svog izlaganja ustvrdio je kako sve nije umjetnost, ali da se ipak u svemu što nas okružuje nalazi potencijalna umjetnost. Na tragu gore spomenutog pitanja i odgovora ponovit ću, ovaj put s manjom dozom cinizma, kako umjetnost doista jest za svakoga. Ne mislim pri tome da je svatko može i mora kreirati, nego da je svatko može razumjeti. Drugim riječima, u svakome od nas čuči potencijalni konzument suvremene umjetnosti.

Već sam spomenuo današnji veliki raskorak između suvremenih umjetnika/umjetnosti i publike. Uopćeno je mišljenje kako je razumijevanje i reakcija današnje publike na umjetnost njihova vremena vrlo mala. Izložbeno događanje SB=NG: u bivšoj robnoj kući u Novoj Gradiški pokušava publici približiti djela suvremene umjetnosti i kroz dijalog između umjetnika (a bili su prisutni gotovo svi) i publike spomenuti veliki raskorak učiniti što manjim. Autori iz dvaju gradova po mnogočemu razdijeljenih u ovom su slučaju izjednačeni. U ovoj igri nisu bitni bodovi ni redoslijed na tablici. Ovdje su svi pobjednici i gubitnici. Pobjednici jer ukazuju na činjenicu postojanja suvremenih umjetnika, a samim time i suvremene umjetnosti na ovim prostorima, a za objašnjenje pojma „gubitnici“ prisjetit ću se rada Ivana Šeremeta izloženog 2012. na istoimenom događanju/izložbi. On sam o svom radu kaže: „Ovo nije rad, objekt, slika ni umjetnost. Ovo je iskaz, situacija koja predmnijeva mišljenje kolektivnog intelektualca osjetljiva na sve izopačenosti i zločestoće nekooperativnog okruženja.“ Time odašilje kritiku lokalnim vlastima zbog izuzimanja suvremene umjetnosti kao jedne od nositelja urbane stvarnosti.

  Utopistički zvuči promišljanje koje ide u pravcu toga da umjetnost u potpunosti, ako i ikako, mijenja svijet. Ipak, kada se kaže da je umjetnost samo odraz društva iz kojeg proizlazi i da si često uzima za pravo biti korektiv istoga, šteta je ne dokučiti poruke koje nam radovi odašilju. Iza svakog od njih, vjeruj dragi čitatelju, poruka je dobre ćudi bez obzira na to što se ona na prvi, šablonski ili bolje reći površan pogled ponekad i ne vidi. Dobroćudnost radova i njihovu slojevitost prisutni su autori rado podijelili s publikom ni u kom slučaju je ne podcjenjujući ili joj podilazeći, a ništa manje ne očekujemo od umjetnika, publike i izložbe i ove godine.  Upravo kroz dijalog (umjetnik/promatrač) projekt ispunjava važan cilj, a taj je afirmacija drugačijeg i mnogo inspirativnijeg shvaćanja umjetnosti. Umjetnosti koja je u svijetu već dugo legitimna i daleko od pojedinih elita, a bliska svima onima koji za onu skupu, također legitimnu, nemaju „vremena“. Miroslav Pišonić