Sanja Stojković - Communication breakdown

'Sanja, iako mlada autorica, već ima osebujan slikarski i crtački stil koji prepoznajemo po ulicama našeg grada, jer se kontinuirano izražava kroz street-art. Sada udomaćeni, ali ne i ukroćeni likovi koje prezentira u galeriji definitivno odišu životom otvorenih prostora.

Sanja Stojković predstavlja nam se crtežima u nizu, odnosno scenama koje se redaju u određenom ritmu. Sanja, iako mlada autorica, već ima osebujan slikarski i crtački stil koji prepoznajemo po ulicama našeg grada, jer se kontinuirano izražava kroz street-art. Sada udomaćeni, ali ne i ukroćeni likovi koje prezentira u galeriji definitivno odišu životom otvorenih prostora.

Radovi su izrađeni akrilikom i flomasterima na velikim plohamam papira i prikazuju bića koja su prožeta raznim spravama, i tehnološkim čudima. Koristi boje određene tonske skale, izražavanje joj je plošno, linijama povremeno obrubljuje plohe, naizgled stripovski tvoreći poseban svijet. Obilno koristi točkice, kvadratiće i crtice u nizu, i time stvara dojam užurbanosti i  intenzivne aktivnosti. Vlada dinamična radna energija, dešava se proces. Nekakve, nama, na prvi pogled, jedva razumljive akcije prožimaju se sa bićima; to je tvornički, repetitivni, rad koji koristi samo proizvođaču i ubija kreativnost. Shvaćamo da su bića u proždrljivom i agresivnom odnosu sa tehnologijom i da granica između njih i tehnologije nestaje, bića se samouništavaju.


Njen izraz stilski dotiče subkulturalne plakatske radove, čime se naglašava underground atmosfera tajanastva, ali i stvaraju moguće reference na borbu protiv obskurne pokvarenost i zakulisne igre moćnika. Tematika nas upućuje na sagledavanje dehumanizacije koja prijeti sa svih strana. Dok stojimo pred radom, zbog njegove veličine i mnoštva detalja dešava nam se osjećaj prožetosti, postajemo sudionici u sceni koju gledamo.

 Autorica nas podsjeća kako globalizacija ruku pod ruku s neoliberalnim kapitalizmom svodi čovjeka na potrošnu robu, na kotač u ogromnoj mašineriji kojom u suštini vlada pohlepa, surovost i suludost, gdje se gubi individualnost i vlastita sudbina, gdje postajemo Borg. Autorica nas uvodi u srž tog dešavanja, da kao u ogledalu sagledamo našu moguću sadašnjost i budućnost. Čestim korištenjen motiva koji asociraju na ekran, kompjuter i televiziju čini komentar na izgubljenost u količini informacija koje svakodnevno dobivamo. Prividno olakšana komunikacija putem raznoraznih pomagala: telefona, mobitela, interneta, u sebi krije otuđenost koja neprestano raste.

Ljudsko biće prestaje biti ljudsko, ono mutira, umjesto ruku rastu mu tastature, umjesto glave izrasta ekran. Čovjek više no ikad ima pravo plašiti se tehnologije, htjeli mi to ili ne, činjenica je da se čovjekov mozak mijenja pod utjecajem tehnologije. Hiperprodukcija, obasutost informacijama vodi nas na nepoznat put, možemo li to osvjestiti i zadržati ljudskost neka su od pitanja koja otvaraju ovi radovi.' Luisa Ritoša