Sandro Đukić: King's Gambit

Sandro Đukić: King's gambit / radikalno destabilizirana reprezentacija

Kunsthistoriches Museum u Beču, kao emblematično mjesto povijesti umjetnosti, predstavlja poprište zbivanja, kontekst i scenografiju fotografija Sandra Đukića okupljenih u seriju King's Gambit (Kraljev gambit).
Polazeći od šahovske pozicije i strategije otvaranja igre, Kraljev gambit kao serija realizirana u sklopu šireg ciklusa The Outworn Structure (Potrošeni oblik), koji osim navedenih fotografija obuhvaća serije Daydream i Željezara, otvara neka od pitanja problematiziranja vremena, povijesnog konteksta, dominantne ideologije i pozicija moći. Strukturirajući se poput triju „poglavlja“ ciklusa Potrošeni oblik, obuhvaćene lokacije detektiraju neka mjesta materijalne i simboličke razmjene: hotel, tvornicu, muzej, a njima upisana značenja manifestiraju se kao prostor rada, proizvodnje, dokolice, moći i njihove reprezentacije.
U sklopu prostorno-vremenskog diskontinuiteta markiranog odabranim prizorima, Sandro Đukić razotkriva njihove potencijalnosti - anticipaciju upisanu u prošlost, od arhivskih fotografija hotela, trenutnog stanja zapuštenosti tvornica do vječnoga imperijalnog sjaja povijesnih zbirki slikarstva muzeja lijepih umjetnosti. Povijesno ili herojsko, transhistorijsko, vrijeme koje se pritom reflektira i prelama poput alepha, anticipacija kao projekcija i kao utvara na relaciji prošlost- sadašnjost - vječnost stvaraju određenu vrstu nelagode.

Dok središnje mjesto ciklusa Kraljev gambit predstavlja partija šaha, koju usred muzejske dvorane (br. XII) igraju umjetnici Slaven Tolj i Sandro Đukić, ostatak serije razvija se kao raskadriravanje scenografije koje u središte interesa pozicionira ikonografske motive i značenja upisana u kontekste iz kojih proizlaze. Smješteni u salon flamanskoga baroknog slikarstva, umjetnici sjede na foteljama Bernarda Bernardija, simbolu modernizma SFRJ, dok performans umjetnika progovara o tenzijama i odnosima moći centra i periferije. Relacije između prošlosti i sadašnjosti, umjetnosti i znanosti, suvremenog i klasičnog, centra i provincije, teme su nijemog dijaloga koji putem šahovske partije vode ova dva umjetnika. -ističe Mladen Lučić (u predgovoru izložbi Potrošeni oblici, MMSU/MACI, 2015. godine).

Aproprijacija muzejskog postava i njegovo razlaganje fragmentarno je strukturirano fotografskim nizom. Model njihove reprezentacije je forma diptiha kojom umjetnik jukstaponira upravo prizore raskadriravanja muzejskog postava monokromnim plohama. Ti monokromni kvadrati, tvrdi Krešimir Purgar (Metaslikovna kritika slike, uz izložbu “Potrošeni oblik / The Outworn Structure” Sandra Ðukića / za HR 3 program, Galerija 90-60-90, Pogon Jedinstvo, Zagreb, 4-6. prosinca 2015.), radikalno destabiliziraju kako povijesno-umjetničko vrijeme starih majstora tako i njihove prepoznatljive motive, poništavajući i kronologiju i autorstvo, i bezvremeni ideal povijesti umjetnosti. Ovaj oblik umjetnikove intervencije dodatno potencira artificijelnost konstrukcije muzejskog izlaganja. Sandro Đukić usmjerava svoj pogled i svoj interes na mizanscenu reprezentiranu muzejskim postavom, ideologiju displaya, dok u sklopuikonografskog modela snimljeni prikazi predstavljaju oblike žanra vanitas, mrtvih priroda, portreta ili biblijskih prizora, a posredovani su kao slika slike. Na taj način,uspostavljajući vezu s prošlošću i s naglaskom na temporalnoj dimenziji, i sam postupak remedijacije - proces prijenosa slike iz jednog medija u drugi, odnosa reprezentacije jednog medija drugim - formira se u odnosu na referencijalne prostore povijesti umjetnosti i muzeja. /Branka Benčić