Samostalna izložba Neo N.O.B. Ivana Fijolića u Laubi

Kustosice izložbe su Becky McKay, Ivana Bertić, Vanja Žanko.

Novi ciklus skulptura Ivana Fijolića, naslovljen NEO N.O.B., nimalo se ne trudi prikriti reference na (hrvatsku) umjetnost soc-realizma, koja se kao dominantna oblikovna metoda razvijala svega četiri godine: od 1945. do 1949., kada se uslijed spleta novih političkih okolnosti i procesa destaljinizacije odbacuje1. Riječ je o marginaliziranoj umjetničkoj produkciji koja nije ušla u službene narative hrvatske povijesti umjetnosti ili se pak spominjala lapidarno.

Za taj se dio umjetničke produkcije nažalost tvrdilo, kako to navodi Ljiljana Kolešnik u svojoj knjizi 'Između Istoka i Zapada', da je ostavila vrlo mali broj djela vrijednih spomena. Zašto se Fijolić, gotovo sedam desetljeća kasnije, vraća na teoretske postavke − ili bolje 'naputke' − Pavlova, Rozentala ili, u našem slučaju, Gamulina, koji su striktno propisivali teme, sadržaje i formalna rješenja za umjetnike, sužavajući time granice 'umjetničke slobode'? Zašto su Fijoliću danas zanimljive reference na okolnosti proizvodnje 'instrumentalizirane' umjetnosti koja je trebala stvoriti „klasične prikaze sadašnjosti i veličanstvene borbe za sreću čovječanstva“? I koja značenja takve reference imaju u Laubi, najznačajnijoj  privatnoj kolekciji suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, koja u našim skučenim proizvodnim uvjetima zauzima važnu produkcijsku i reprezentacijsku ulogu?

Odgovore na ova pitanja moguće je potražiti osvrtom na središnju skulpturu iz ciklusa NEO N.O.B, nastalu po uzoru na (uz namjerna izkliznuća od originala) Augustinčićev spomenik Josipu Brozu Titu, koji je 1948. bio podignut ispred njegove rodne kuće u Kumrovcu. Fijolić, jedan od rijetkih umjetnika mlađe generacije kojemu je figurativna plastika u fokusu interesa, odabrao je referencu na Augustinčićev spomenik kao početnu točku poigravanja s estetskim i etičkim kategorijama socijalističke umjetnosti iz nekoliko razloga.

Čini se kako je njegov odabir baziran na strategijama remakea filma Jorgena Lentha Savršen čovjek2, s razlikom da igru opstrukcijama „dvojice odraslih muškaraca“ umjetnik odlučuje igrati sam sa sobom. Fijolić si je dao zadatak da pronađe soc-realističku skulpturu 'vrijednu spomena' te da prema njenom predlošku načini novu koja ne smije biti kopija, ali mora biti izuzetno bliska originalu. Nadalje, težio je tome da preko soc-realizma pronađe put do klasične antike i renesansne umjetnosti, do grčkog kanona, do Doriforosa, Nike, Michelangela, a da pritom ostane dosljedan svom pop izrazu. Treća opstrukcija, na koju je umjetnik odgovorio kroz ciklus  NEO N.O.B. jest 'prevođenje'  pedagoške uloge soc-realistične umjetnosti u suvremeni kontekst, odnosno, aktualizacija principa stvaranja umjetnosti za 'više ciljeve'. iz teksta Ivane Hanaček

Ivan Fijolić jedan je od najprepoznatljivih umjetnika mlađe generacije i radi pretežito u mediju kiparstva. Dosad je izlagao na tridesetak skupnih i dvadeset i tri samostalne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu.

Dobitnik je Nagrade Akademije likovnih umjetnosti za diplomski rad Okršaj (Zagreb, 2001.), Rektorove nagrade za izložbu 'Check Your Head Out' s radom 12 autoportreta (Zagreb, 2004.) i Nagrade 37. Mediteranskog kiparskog simpozija za rad Školica (Labin, 2009.) koja se dodjeljuje na Trijenalu hrvatskog kiparstva. Ostvario je tri javna rada:Fundacija Batta, Zlín, Češka; Black Foot, Park Skulptura, Vrsar, Hrvatska i Bruce Lee, Mostar, Bosna i Hercegovina. Autor je ciklusa skulptura za Muzej krapinskog pračovjeka u Krapini (2009.). Živi i radi u Zagrebu.