Rovinj Spring Jazz

'Odlaskom Boška Petrovića, koji je preminuo 11. siječnja 2011., poput knedle u grlu koja je zaustavila dah svih koji su ga poznavali, kao da se pojavila ogromna knedla što je začepila uzak prostor kojim se kreće hrvatska jazz scena. Velik dio jazzističke aktivnosti koji se odvijao naoko ležerno, svojim ustaljenim slijedom, odjednom je postao upitan. Zbunjeno se pitamo što će biti s programom u B.P. Clubu, svim tim festivalima koje je organizirao, karijerama djece koju je učio glazbi i usađivao im esencijalne ljudske vrijednosti... Tek sad kad je u drugoj dimenziji, na duhovnoj razini - galaksija jazz patuljak - zauzeo mjesto uz svoje najdraže: Louisa Armstronga, Johna Lewisa i Franka Sinatru, osjećamo gubitak koji neće biti moguće nadoknaditi. Kao da je otišao nedovršena posla, ne samo zato što jer su mnogi projekti koje je započeo ostali nedovršeni, nego zato što smo stvorili naviku da od njega bez razmišljanja očekujemo nove glazbeničke suradnje, festivale, televizijske emisije, albume, glazbene radionice, međunarodne uspjehe, anegdote iz svijeta jazza... Velik broj diskografskih izdanja koje je objavilo tijekom karijere, koja će ostati vrijednim dokumentima hrvatske glazbene baštine, niti izdaleka neće biti dovoljno da se valorizira Boškovo stvaralaštvo. Mnogo toga što ga određuje kao osobu i umjetnika postoji jedino u 'duhovnoj arhivi' njegovih prijatelja i suradnika, a to je nemoguće pohraniti u fizičkom obliku.

Svjestan važnosti dokumentiranja svojih sjećanja, nakon višestrukih razgovora u kojima se godinama razvijala ta zamisao, prigodom našeg ljetošnjeg susreta u Grožnjanu, tijekom festivala Jazz Is Back kojeg je u tom, njemu omiljenom gradu organizirao usporedo s Ljetnom jazz školom, donio je odluku da započne s radom na svojoj autobiografiji. Počašćen što je upravo mene odabrao za pisca svoje autobigrafije u posljednjih sam se nekoliko mjeseci gotovo svakodnevno susretao s Boškom bilježeći njegova sjećanja vezana uz glazbenu karijeru.

Još uvijek mi je u živom sjećanju naš zadnji, prošlotjedni susret tijekom kojeg je oduševljeno govorio o planovima i svojim prijateljima. S posebnim je ushićenjem, a ponekad i suzom u oku, govorio o svojim idolima, vibrafonistima koje je smatrao svojim glazbenim očevima: Lionelu Hamptonu, Miltu Jacksonu i Garyju Burtonu. 'To su moja tri sveta kralja'.' Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 16. siječnja 2011.)

'S osamnaest sam izgubila svog oca. Teško. Sigurnost, oslonac, toplina, autoritet, sve je nestalo u trenu. I sve što sam činila od tada u svom životu na neki način bilo je upućeno njemu... Život je ponekad gadan, doista. Nikad me nije vidio glumiti niti čuo pjevati na sceni. I od tada se uvijek pitam što bi on rekao na sve to što radim, što sam postala. Tupa praznina. Svatko tko je iskusio sličan gubitak  znat će o čemu govorim.

Niti punu godinu kasnije upoznala sam Boška. Imala sam nepunih dvadeset. Ludo zaljubljena u jazz, neiskusna i željna znanja. Polako me puštao u svoj svijet. Usputne lekcije, diskretne upute i direktne kritike, novi zadaci, iskušenja, i uvijek budno oko i uho. Učila sam ono što ne piše niti u jednom priručniku.

Ubrzo je B.P Club postao moj drugi dom. A Boško moj glazbeni otac. Beskompromisan, zahtjevan, konkretan, kritičan. I kada se u sebi nisam slagala sa stvarima koje mi je govorio, pamtila sam ih. I ubrzo uvidjela da je imao pravo. Polako sam stasala u željenom zanatu, zaštićena od tvrde ulične škole, jalovih  pokušaja i skupih pogrešaka. 'Ako ne želiš ići u estradu, drži se svoje glume, to je jedini način da pjevaš ono što želiš.' I opet istina. Mnogi moji kolege posustali su, a neki i odustali od glazbe koja im je u srcu.
Bila sam i ostala 'klupska beba', status kojeg su se mnogi moji kolege rado rješavali, žedno bježeći od Boškovog 'stammtischa', tražeći nova iskustva. I ja sam lepršala, tražila nove putove, činila greške. No uvijek bih se rado ''vraćala u gnijezdo''. Boško je znao slušati, neprocjenjiva i rijetka vrlina u mentora. I jako dobro me je poznavao. Znao je moje mogućnosti i limite bolje od mene same. Imali smo odnos pun povjerenja, i znala sam, osjećala da moram čuvati tu dragocjenost poput talismana; također jedna od možda najvažnijih stvari u životu koju me je naučio. A ispod tvrde, ironične vanjštine bio je nježan, baš poput oca.

Učila sam od Boška glazbu i sve ono oko nje, njen sastavni i jednako vrijedan dio. Učila sam život. Naučila neizmjerno. Nenaplativo. Nenadoknadivo. Gentleman. I Frajer. Nepatvoren, autentičan, 'one of a kind'... Beskrajno mi nedostaje. Znam da ću u sebi i dalje tražiti njegov savjet, pitati se što bi Boško rekao...Po drugi put u životu izgubila sam oca. U svemu potpuno različit od mog starog Bilušića, a opet... Nikad neću zaboraviti njegove ruke. Imao je ruke mojega oca.' Jasna Bilušić