Preskočite na glavni sadržaj

Roberta Vilić u Galeriji Cekao

U zagrebačkoj Galeriji Cekao, danas, 5. svibnja, u 19 sati, otvara se izložba Roberte Vilić pod nazivom 'Broj'. Izložba ostaje otvorena do 23. svibnja.
vrijeme: 05.05.2014.
mjesto: Zagreb: Klub Društva hrvatskih književnika
url: http://www.dhk.hr
Prva asocijacija koja nam se nameće pri promatranju slika Roberte Vilić potpuno je suprotna od naizgled suzdržane i reducirane geste umjetnice pri intervenciji u polju slike. Iskustva minimalizma, informela, siromašnog pa i tzv. čistog slikarstva nisu ovo slikarstvo u svojim dubljim slojevima ostavila bez emocije, sjećanja, mentalnog procesa i asocijativnih naboja. Mnogo je na prvi pogled neuhvatljivih emotivno-intimnih detalja ugrađeno u platna Roberte Vilić pa kada Branka Benčić spominje 'memorijsko polje' koje je transformirano u apstraktni karakter znaka i geste, čini nam se da hvata pravilan trag percepcije ovoga slikarstva.

Jer, ovo je slikarstvo dvoznačno i dvostruko kodirano u mnogim svojim detaljima: od strogog, kontroliranog, anti-mimetičkog i anikoničkog crno-bijelog rastera u koji je pripušten tek koji akcent crvene boje ili mjestimičnih bež / žućkastih fragmenata podloge što nas otvaraju prema emotivnim i memorijskim tokovima te prema mogućem unutrašnjem (auto)dijalogu i naraciji umjetnice, do pomalo zagonetnih grafičkih elemenata slova i brojeva koji u sebi nose značenje intimnog rebusa znanog samo umjetnici.

Ono što daje potrebnu dozu pikturalne uvjerljivosti, inventivnosti i autentičnosti opusu Roberte Vilić jest namjera umjetnice da do krajnjih pikturalnih mogućnosti istraži polje slike slikarskim sredstvima, bez mnogo vanjskih, prepoznatljivih sadržaja pojavnog svijeta. Slojevi materije koje očitavamo na njezinim slikama – kao i latentno nagnuće grafičarskim elementima oblikovanja kadra - ukazuju na kompleksno poimanje i osjećanje stvarnosti, ali i na potrebu uspostavljanja reda i ravnoteže. To je duboko proživljen pristup slikarskoj materiji koji je bremenit talozima sjećanja i emocija, i u kojemu se slikarski čin prepoznaje kao proces koji traje u vremenu, uz gotovo kontemplativnu posvećenost samoj ideji slikanja. Iva Körbler