Razgovori u Prozorima: pitanje publike

Gledanje slike višednevni je performans Dina Bićanića u kojemu autor promatra sliku pred sobom. Polazeći od romantičnog koncepta udivljenja umjetnošću, autor koristi vlastito tijelo kao umjetnički/kiparski materijal ne bi li kroz prostornu instalaciju koju oblikuje tematizirao istovremeno vlastitu opsjednutost, impliciranu ideju slobode i razne mistifikacije koje se vezuju uz umjetnost.

Jednostavni postav tijela ispred slike banalna je metafora, no isto tako to je prostorna prepreka, smetnja za pogled i prolaz posjetiteljima. U prostornom poretku stvorenom isprepletenim odnosom ljudi, predmeta, prostora, vremena, radnji i namjena, ova je živa instalacija zbunjujuće mjesto za posjetitelje, začudni efekt u poznatom okruženju. Autor izmješta temu iz zone intimne preokupacije u javni prostor te se iscrpljujući višednevni performans iščitava ne samo kao privatni obračun s umjetnošću kao profesijom i osobnom fascinacijom već kao javni istup u svrhu propitivanja udjela i značenja faktora unutar sistema umjetnosti. Pritom autor vrši nekoliko obrata. Kada problematizira recepciju umjetničkog djela reklo bi se da razmatra njegovu estetsku dimenziju što odavna nije zahtjev u umjetnosti budući da je estetika prisutna u svim sferama života, dok suvremena umjetnost pokriva druge zadaće.

Fascinirani promatrač pred umjetničkom slikom subjekt je estetskog pristupa dok je slika nepromijenjeni estetski objekt. U takvoj postavci gledatelj i autor jasno su odvojeni, a gledatelj je jedini akter. No u Bićanićevoj instalaciji gledatelj je udvojeni autorov lik, točnije: autor je gledatelj. I ne samo to, on je fizički dio umjetničkoga rada koji je promjenjiv, ovisan o specifičnosti prostora i publike kao i o usputnim i efemernim situacijama do kojih dolazi. Izložen tuđem pogledu i podložan interpretacijama, umjetnik u ulozi gledatelja kroz dvostruku medijaciju propituje poziciju publike u sistemu umjetnosti te prirodu veze između umjetničke proizvodnje i prezentacije koja se u instalaciji ispostavlja istovjetnom.

Na prvi pogled, performans uspostavlja kantovsku situaciju: pretpostavlja suverenoga genijalnog umjetnika čija slika izaziva bezuvjetno sviđanje u promatrača. Ustvari se radi o ironiji koja je jedna od Bićanićevih umjetničkih strategija. Promatrač je autor slike kojoj se divi. No on nastupa kao javna osoba, a ne genijalni umjetnik, kao što je i slika samo medij za posredovanje ideje o opsjednutosti umjetnošću o kojoj je i egzistencijalno ovisan. Tako je rad umjetnika još jedna tema koju iščitavamo. Zanimljivo je promotriti je iz perspektive dekonstrukcije figure autora nakon što je postavljena u već naznačenom kantovskom obrascu. Jedino izloženo materijalno umjetničko djelo - slika - nema samostalnu važnost. Premještajući se s pozicije umjetnika na onu promatrača, sam joj autor odriče vrijednost autorskog djela.

Ona tako može biti jedna u nizu općeprisvojenih slika i tekstova suvremene kulture koji bez integriteta kolaju masovnim medijima, primjerice Internetom, potpadajući pod korporativnu kontrolu i manipulaciju. O tome govori Boris Groys u knjizi Going Public zaključujući da su umjetnici otuđeni od svog proizvoda baš kao i svaki drugi radnik suvremenih proizvodnih procesa. Foucault upozorava da je nusprodukt otuđenog rada otuđeno, instrumentalizirano tijelo radnika. Otuđeno umjetničko tijelo nastalo u umjetničkoj proizvodnji je ready-made. Doista, Dino Bićanić koristi svoje tijelo kao ready-made. On neprestano i iznova, svakodnevnim zauzimanjem iste pozicije tijela u prostoru prozvodi rad, ističući pritom politički potencijal umjetnosti i umjetnikovog djelovanja. Irena Bekić

Dino Bićanić (1980, Bihać, BIH) diplomirao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Kažimira Hraste 2007. godine. Izlagao je na nizu samostalnih (Ljubljana, Zagreb, Split) i skupnih izložbi (Zagreb, Split; Pula....) Živi i radi u Hvaru na otoku Hvaru.