Radovan Kunić / Što se događa na površini?

Što se događa na površini?, kao prvi zaokruženi ciklus mladog autora, pretresa pojmove gledanja i viđenja, skrivanja i pokazivanja, odnosa Prvih i Drugih, uz sugestiju da slika ...ne postoji u smislu ravne površine prekrivene bojom, već se pojavljuje u kontekstu značenja riječi imago. Imago, nadalje, upućuje na imaginarno, a vidljivi prizor briše granicu shodno kojoj ono stvarno postoji u binarnoj opoziciji spram imaginarnog. (Leonida Kovač). Začudnim pojedinostima, rebusoidnim prizorima, često razrađenim po principu slike u slici, umjetnik klizi kroz precizne žanrovske definicije, između portreta, ambijenta i mrtve prirode. Jezikom umjetnosti protusloveći opresivnom karakteru granica. Na suptilan i neizravan način, bez deklarativne, a kamoli moralizirajuće poante, otvara pitanja o gostoljubivosti, dinamici uključivanja i isključivanja te neizvjesnosti suvremenih prostora.
 
Zajednički nazivnik slika nerijetko pronalazimo u mjestu radnje koje donekle nosi crte umjetnikova ateljea, a kao sklepani ambijent jedne dvorišne prizemnice svakako ne uživa status poželjnoga prostora. Prije je riječ o liminalnoj zoni između ovdje i tamo, koja je možda tranzitna, možda spremišna, negdje na pola puta između čekaonice i kakva podruma. Može podsjetiti na (post)tranzicijske prostore čije zakutke ne bi rado izabrali za odredišne destinacije, a niti u njima voljko pozirali. Njihova je nepovlaštenost i nezavidna otegnutost zbivanja naglašena temporalnim modusom čekanja koje u jeku prevladavajućeg svjetonazora brzine i sveopće učinkovitosti postaje nešto poput neželjene poputnine suvremenih formi života. Kako ističe Harold Schweizer, Ljude koji čekaju, obično svrstavamo na gubitničku stranu. (...) Neobični smo kada se zadržavamo ili odugovlačimo. Nismo neobični (odnosno smatrani smo normalnima) kada žurimo. Uspjeh i moć vezuju se uz one koji su neprestano okupirani i u gužvi. Moderna su društva razvila prilično lukrativnu industriju kako bi posvuda ljudima ponudila mogućnosti nijekanja čekanja, posredstvom raznolikih distrakcija kojima čekanje može biti zaboravljeno... Nasuprot probitačnoj, zato ništa manje upitnoj ikonografiji obilja i luksuza, ovdje se susrećemo s običnim pa i beznačajnim pojavama koje olako skliznu iz vidnog polja, istisnute u pozadinu osjetilnog svijeta. Pritom je strpljivost podvučena kao protuteža žurbi, kao potreban oslonac da bi se pokrenulo promišljanje o vlastitom identitetu, proizlazećim maskama i licima te o njihovom funkcioniranju koje je povodljive, a istodobno prevrtljive građe.
Humornim zahvatima parirajući ravnodušnom ili smrknutom pogledu suvremenika, umjetnik svakodnevni materijal izbacuje iz uobičajeno monotone vizure, aktivirajući pomaknuto čitanje prostora, mimo uljepšavajuće pragmatičnosti koja bi svoje točke slabosti htjela prikriti u pomno kontroliranom okruženju. Naposljetku i ono je više ili manje uspješan pričin, čije krivine – vremenu oskudice u inat, umjetnosti nude pregršt protuslovlja dok normalnost društveno-političkog sustava pada pod sumnju. Ksenija Orelj