Predstavljanje knjige Antuna Vujića 'Dostava rasutog tereta-Deklasificirane priče

O knjizi
Deklasificirane priče Antuna Vujića pristizale su neočekivano, iz meni nepoznatog svijeta, ili iskrenije, meni samo djelomično poznatog u frazama i refrenima, dosjetkama i anegdotama, groteskama i bizarnim sižeima, šifrirane i nejasne – kako već pristiže i kako se dostavlja rasuti teret (vlastitog) života. Kako se dostavlja i rasuti teret života drugih, onih koji su još živi ili ništa manje mrtvi i tijesno im je u kanonu, u vlastitom pamćenju. Otuda pisanje priča kao užitak i ironija, kao cinizam, gorčina i smijeh, samo do jedne mjere opisuje njihovu važnost za autora i njegova budućeg čitatelja. Antun Vujić, vlasnik različitih javnih uloga i sudionik ne malog broja važnih zgoda hrvatske kulture (i povijesti), razotkriva u „kreativnom pisanju“, u poučnom i odgojnom u književnosti, u parafrazama tekst života i onih koji su na izniman način oblikovali našu suvremenost, istodobno je i stvarajući i dovodeći u pitanje. Duhovit i samoironičan, ozbiljan i gorak, kao protagonist i promatrač, kao onaj koji posuđuje, skriva i krivotvori, kao onaj koji iznosi na svjetlo dana ono što pripada noći, strahu i mraku – autor meandrira s postojećim i izgubljenim veličinama, po zaboravljenim mjestima politike, povijesti, mitologijama, zapisima, skrivenim autobiografskim i biografskim činjenicama, hrvatskim i azilantskim, prijateljskim i klupskim pričama… Prizivanje odsutnog i strast prema životu, rekli bismo! Knjiga deklasificiranih priča Antuna Vujića Dostava rasutog tereta, vjerujem da dijelim uvjerenje autora, ne mijenja svijet i možda ga ne čini boljim, ali u svojoj literarnosti i hrabrosti jest dio onih napora da se piše o neizvjesnosti, izgubljenosti i radosti vlastitog života, o ljudima i običajima, njihovim stradanjima i sudbini… Nije riječ samo o memoarima ili priči u tri čina, jer nam se taj anđeo ili bumerang vlastite povijesti vraća: kao riječ, književnost i, ne na kraju, kao kultura – drugačija i druga.
Miroslav Mićanović
 
O autoru
Antun Vujić, leksikograf, političar i publicist, rođen je u Dubrovniku 1945. Gimnaziju završio u Rijeci, diplomirao filozofiju i sociologiju te doktorirao iz filozofije znanosti u Zagrebu (1985). Kao student bio je urednik kulture u Studentskom listu; bio je pokretač (1968) i glavni urednik Omladinskoga tjednika te direktor Centra za kulturnu djelatnost omladine u Zagrebu. Aktivan u Hrvatskom proljeću 1971; nakon sloma toga nacionalnog demokratskog pokreta 1972. podnio je ostavku na sve javne funkcije.
U Leksikografski zavod primio ga je 1974. M. Krleža; isprva je bio referent, zatim urednik za društvene i humanističke znanosti; napisao je više stotina članaka u različitim zavodskim edicijama. Od 2012. glavni je ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.
U vrijeme demokratskih promjena, koncem 1989, bio je osnivač i predsjednik Socijaldemokratske stranke Hrvatske; nakon ujedinjenja većega dijela političke ljevice (1994) bio predsjednik Savjeta SDP-a. Biran za zastupnika u četirima sazivima Hrvatskoga sabora (1995–2011); ministar kulture RH 2000–03.
Pokretač je i glavni urednik Hrvatskoga leksikona (1996/97; državna nagrada za znanost), Opće i nacionalne enciklopedije u 20 knjiga (2005/09) te Proleksis enciklopedije (2012; prva online opća enciklopedija u Hrvatskoj).
Uz mnogobrojne članke, rasprave i intervjue objavio je i više knjiga: Otvorena znanost i otvoreno društvo (1987), Otvorena kultura (2003), Hrvatska i ljevica, prilog socijaldemokratskom gledištu (2014; nagrada Miko Tripalo za znanstveno-publicističko djelo), Acta lexicographica, prema znanstvenom utemeljenju enciklopedijske leksikografije (2015).
Autor je i književnih priloga (Kolo, Riječi, Književna republika i dr.), od kojih su neki uvršteni u ovu knjigu.
U povodu njegove sedamdesete obljetnice u Književnoj republici (5–8/2016) objavljeni su prilozi desetero autora iz različitih područja u kojima je djelovao.