Predstavljanje knjiga 'Niotkuda s ljubavlju' i 'Šifrirano, biografija' Đorđa Matića u Splitu

Osim autora, u razgovoru će sudjelovati i Zlatan Stipišić Gibonni, Patricija Horvat i Marinko Koščec.

„Roman ovakve težine bio je potreban ovdašnjoj književnoj sceni. Njime literatura ponovo postaje etička obveza. To je čin hrabrosti koji negira prolaznost i ponovo otkriva kompleksnosti prošlosti. Autor ih oslobađa nostalgije, u ime jedne buduće životnosti.“
                                                                                         – Gaetano Benčić
 
„Đorđe Matić nije puki svjedok vlastite gorke sudbine, plačljivi sentimentalni zapisivač naivnih stihova o preboljenim teškoćama, nego je vrlo istančani autor eruditske orijentacije, koji svoju doživljajnu sferu filtrira kroz univerzalnu optiku, a svoj govor kalemi i dograđuje na slojevite tradicije vrlo raznolikih korijena.”
                                                                                         – Tonko Maroević
 
Glavni junak romana Niotkuda s ljubavlju 1991. odlazi iz domovine jer osjeća da će stvari krenuti po zlu i da će njegovo, dotad uobičajeno ime, odjednom zazvučati kao poziv na nasilje. Kao egzilant koji se „nije izgubio ali se nije ni našao“ on luta od sjevera do juga kontinenta, ne nalazeći utjehe ni u omamljivoj magmi sjećanja. Nakon epizode u Rimu, privremeni dom nalazi u Amsterdamu, u zemlji i gradu „gdje su snovi nepoželjni“ a on ih, ustrajno, sanja. Jedna žena, i jedna knjiga, trebale bi zatvoriti krug njegova života.
 
Zbirka novih i izabranih pjesama Đorđa Matića Šifrirano, biografija pregnantan je kompendij autorovih putovanja i duhovnih odiseja, koje su obilježile i izgradile njegovu osobnost i jezik, od najranijih lutanja sve do možda konačnog povratka. Matićev pjesnički diskurz obiluje književnim i kulturnim citatima, aluzijama i asocijacijama. Duhovna biografija njegova protagonista nosi pečat kraja osamdesetih, ona je u bitnom smislu postmodernistička. On se referira na tekstove, glazbu, slike i artefakte autora poput V. Pope, A. Sidrana, A. Dedića, Ph. Larkina, Parafa, S. Zeca, D. Gojkovića J. Kerouaca, W. Burroughsa, J. Pollocka, G. Ungarettija, J. Brodskog, R. Burnsa, B. Okudžave, S. Jesenjina, M. Formana, D. Mlinareca te ističe da pripada generaciji koja je „tražila kvorum u Quorumu”. Najposlije krležijanskim stilom ispisuje i Krleži posvećuje poematičan tekst „Vučitelu”.
 
O autoru:
 
Đorđe Matić, pjesnik, pripovjedač, esejist i kritičar, rođen je 1970. u Zagrebu, gdje je i odrastao. Od 1991. živio je najprije u Italiji, a zatim u Nizozemskoj, gdje je u Amsterdamu studirao englesku i talijansku književnost. Objavio je pjesničke zbirke Lingua franca, Haarlem Nocturne (na nizozemskom jeziku) i Drugi zvuk, zatim knjige eseja o glazbi Tajni život pjesama – hrvatska popularna muzika devedesetih i Tajne veze; zbirke ogleda i eseja Historija i savremenici, Senke naših predaka: otrgnuto od zaborava, te Visages du silence – Lica tišine (na francuskom). U rujnu 2021. godine objavio je roman Niotkuda s ljubavlju (Naklada Ljevak). Član je Hrvatskog društva pisaca. Živi u Poreču.
 
Iz romana "Niotkuda s ljubavlju":
 
"Sjedio sam u studentskom kafeu u dugoj ulici pored pruge, s dvoje nekih mladih ljudi, jednom nakratko skoro bliskih. Ona se smije kroz svoje zdrave sjevernjačke zube, i pita se odjednom bez imalo stida: Znači li mi poezija stvarno išta, pita ozbiljno. Ne znači, rekla je samoj sebi. Dobro, to je važno i pametno, ali volim li ja to stvarno, stisnula je usne na pitanje, iskreno. Samoj sebi, ili tebi? To je iskrenost koja je stvarna i iskrenost koja svojom nedužnošću umjesto da tješi, naprotiv dubi rupu u mojoj koži kao u kori drveta presađenog od drugdje, u pogrešno podneblje. On se nasmiješi dobrohotno, s visine. Ja tada još nisam znao da on tako u dnu skriva tihu prazninu, uzimao sam njegovu simpatičnu nadmenost i obrazovanje za dubinu. A šta smo mi uopće ovdje očekivali? Da sliči onom što smo kratko viđali nekad, ili zamišljali iz daljine? Ne znam, ali sad je sve melankolija nekadašnjih budućnosti. Nježna melankolija bivših budućnosti. Kakvo pitanje. Znači li mi poezija šta? Ja sam o tome mislio, zbunjen, sasvim iskreno suočen s time, s takvom pustopoljinom kakva je pukla preda mnom, pred tim naročitim unutrašnjim ustrojem što se otvorio kao poljana, kao raskrčena i posječena šuma kakvu nikad nisam vidio. Gorka mi se neka crna rijeka prolila kroz unutrašnjost i grko se smiješim. Onda, rasanjen i umoran jednako, pomišljam, odmah, u hipu: evo, ovo je taj moment, ovo je materijal od koga nastaju scene romana i filmske, to su stvarna mjesta i trenuci u koje poslije nitko ne vjeruje dok o njima čita. To je ta scena u kojoj se kao s neba javila usred jedne dugačke sjeverne ulice jedna katrena zapamćena bez znanja, sentimentalna, potopska, patetska, silna, izdignuta u maglenom mraku, suzna, očajna, tužno gorda, daleka kao nikada, u sebi nađena bez očekivanja, a bliska, zarezana u meso, moje rođeno: dojila me mlijekom svoje ljubavi, učila me ovaj jezik ubavi. I onda su se prvi put odnekud spustila druga dva reda, strahovito i bolno i s užitkom izgubljenika, samotnog, i ovdje među ravnodušnicima imao sam samo govor, samo riječ iznutra spašenu, i zagrlio sam pjesmu, snažno, kako grli pastorak svoje zemlje: kojim ću i onda slatko tepati, kada ću za plotom možda krepati, čuo sam sebe kako govorim iznutra, gordošću bijednom, pred propast i sakrivenim osmijehom i stisnutim zubima kao u psovci, kao pas što reži. Evo ti, djevojko, to znači poezija. Možda nikad više tako silno nisam osjetio čemu pripadam. Zemlji koju se trudim da razveselim i njenoj poeziji. Njin sam, pa šta, i nek me neće."