U produkciji kuće Bars Media, te režiji Inne Sahakyan i Armana Yeritsyana, ovaj dokumentarni film pokušava razumjeti zašto je Armenija napustila akrobacije na zategnutoj žici kroz priču dječaka kojeg je iz sirotišta spasio stari i marginalizirani učitelj ove vještine. Dječak postaje posljednji učenik ovog umijeća i u njega se polaže sva nada u očuvanje zanata.
Iako je priča o posljednjem armenskom plesaču na žici lokalna priča u maloj zemlji, njezina istinska tema, gubitak tradicije i promjene društvenih vrijednosti pod utjecajem globalizacije, problematika je koja pogađa svako društvo. Stoga i ne čudi da je ovaj dokumentarni film prikazivan na raznim geografskim dužinama, od Leipziga do Toronta, od Padove do Göteborga.
Osvajao je i nagrade, poput Grand Prixa na 19. Međunarodnom festivalu etnološkog filma u Beogradu, nagrade za najbolji dugometražni dokumentarac na festivalu Russia u Ekaterinburgu, za najbolji armenski film na 7. Golden Apricot festivalu ili pak specijalnu nagradu žirija na Gdansk Doc Film Festivalu.
Ples na žici uvijek je bio smatran poveznicom s božanskim. Plesači na žici u Armeniji od poganskih su vremena bili smatrani polubogovima. I poslije, u kršćanskom razdoblju, ti su ekvilibristi držani za svece pod izravnom zaštitom sv. Ivana Krstitelja. Oni koji spajaju nebo i zemlju bili su 'božanstva' – okupljeno mnoštvo pilo bi iz boce koju bi plesač na žici balansirao na glavi, vjerujući da konzumiraju lijek protiv svake bolesti. U vrijeme Sovjetskog saveza Armenija je slavila ples na žici kao protest protiv režima, a nova vremena okrenula su društvo – budućnosti. Za prošlost se više nije imalo vremena. Sada 16-godišnji Hovsep mora odlučiti želi li ponijeti ulogu posljednjeg plesača na žici u Armeniji, u društvu koje je napustilo i njega i ovu drevnu vještinu.
Film Posljednji plesač na žici u Armeniji prikazuje se na armenskom jeziku, s engleskim titlom, i traje 72 minute.