Petra Sigur: 'Panova katedrala'

Sudjeluju: Darija Žilić, Tanja Vadla, Vesna Ivanković, Brankica Iris, Đurđica Vuković, učenici Glazbene škole "Fran Lhotka" Matilda Zaplatić i Ana Pernar te učenica Srednje škole Viktorovac Sara Ivić.
 
Petra Sigur: „Panova katedrala“, Matica hrvatska Siska, Sisak, 2021., 271 str.
 
U Sisku je u studenom prošle godine u izdanju Matice hrvatske Sisak tiskana knjiga „Panova katedrala“ autorice Petre Sigur, profesorice zaposlene u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac na poslovima knjižnične katalogizacije i voditelja odjela književne kritike i eseja.

„Panova katedrala“, druga je prozna knjiga autorice, sagrađena od  pet priča: „Zašto se penjati na planinu“, „Migranti“, „Pet sati“, “Svatko se spašava kako zna“ i „Crvena“. Radi se o opsežnijim pričama u čijem je fokusu planinarenje i/ili potraga za smislom ili kako će kazati autorica, planinarenje je „isijavanje samotne uzvišenosti.“

Detaljno su opisana, u ovim pričama gorja i planine Gorskog kotara, Velebita, Dinare, kao i planinarske staze, proplanci i livade. Značajan broj stranica posvećen je „filozofiji“ uspinjanja i postizanja cilja, u kojem  - „prijelaz dugačke, stjenovite, šiljaste staze u svrhu izvrgnuća duha ekstatičkim svojstvima mučenja tijela. Muka postaje cilj, tijelo postaje sredstvo oslobođenja. Na vrhu izbija plač, krajnja ganutost predanosti bića. Plač sreće.“

Ova je knjiga svojevrsni „Camino“, hodočašće, jer mnogi likovi koje na put uspinjanja/planinarenja „dovodi“ autorica, njihovi razgovori i ponašanje služe autorici za podcrtavanje kritičkog stava o stvarnosti. Kroz priče se autorica referira o mnogim odnosima u društvu braku, žensko-muškim odnosima, politici, potrošačkom društvu, pomodarstvu i drugome. Svijet nije samo ekološki zagađen već su i društveni odnosi zatrovani i planinarenje nudi pročišćenje. U planini je život ozbiljan. „Ovdje se s prirodom ne igra. Vrijeme se promijeni iz povoljnog u zlovoljno kroz tili čas i lako se dogodi, čak i ako ne guraš u samoću, da izgineš. A do života se teško dolazi. Preobražava ženska tijela u trudnoći i porodu, iznuruje ljude do krajnjih granica kako bi se nahranili, ugrijali, izliječili i opstali. Na pustarama guta sve dodijeljeno vrijeme dana za puku egzistenciju, i ma koliko radili, svaka će godina donositi okrutne hirove – neka će vrsta voća, povrća ili žitarica podbaciti, stoka će proživljavati promjene i krize svojih krvavih posuda, izlijevat će se voda, gorjeti zemlja, i tako ukrug – mučni kotač tjelesnog života.“ (…)

Đurđica Vuković