Otvorenje izložbe Vedrana Perkova 'Smetnje'

Inicijalni verbalni input za doživljaj izložbe Vedrana Perkova jest njezin naslov, Smetnje. Upravo je to i prvi vizualni kontakt s izložbenom artikulacijom u galerijskom prostoru: niz televizora što ih umjetnik postavlja kao i jedna projekcija „prikazuju“ smetnje u transmisiji nekog zamišljenog programa, nešto što bi se kolokvijalno moglo nazvati „snijegom“ ili „bijelim šumom“. Televizijski ekrani i projekcija na kojima promatrač tobože svjedoči entropiju slike ili buku u prijenosu vizualno auditivne informacije zapravo su bremeniti sadržajem i metaforičkim čitanjima. Slika i ritam izmjene njezinih „dijelova“ kodirani su izrazitim narativnim uporištima.
O čemu se zapravo radi? Što se krije iza te, naizgled bi se moglo ustvrditi, vizualne entropije?

Perkov poseže za jednim od najprevođenijih dokumenata na svijetu, za Općom deklaracijom o ljudskim pravima. Prema podacima što se nalaze na službenoj stranici ureda United Nations Human Rights Office of the High Commissioner dokument je preveden na ukupno petstotinjak svjetskih jezika ili dijalekata (evidentiran je točno 501 prijevod!). Neke od digitaliziranih inačica, a ukupno ih je 385, Perkov rabi kao materijal kojeg pretvara u sustav binarnog koda čije osnovne znamenke „nula“ i „jedan“, potom, zamjenjuje crnim i bijelim kvadratićima. Slikovni prikaz teksta brzo se izmjenjuje tako da se dobiva vizualna analogija kakvoj televizijskoj smetnji. Dokument koji štiti ljude i afirmira njihova prava, ili preciznije njegovi brojni prijevodi, prebačeni su u vizualni registar, odnosno u svojevrsnu dinamičnu sliku na ekranu. Ali posvema nečitljivu! U ovakvoj umjetnikovoj proceduri, važno je upozoriti kako se ne radi o trenutnom rasapu slike, odnosno glitchu, ili kakvoj slikovnoj manipulaciji, već o novo generiranoj slici prema jasnim parametrima što ih zadaje umjetnik i čija su ishodišta u povijesno važnome tekstu.
Nadalje, Perkov će tako generiranu sliku dalje koristiti kao podlogu artikulacije sljedećeg „narativnog“ uporišta. Naime, na mjesto crnih kvadrata uvodi dokumentarni materijal kojega pronalazi pretraživanjem informativnih medija na Internetu. Riječ je o fotografskim portretima koje tamo zatiče. Kao izvor uglavnom koristi platformu All You Can Read (http://www.allyoucanread.com/newspapers/), na kojoj su zastupljeni primjerci novina iz cijeloga svijeta. Perkov je od svake države odabrao barem dvije novine i njihovom pažljivom selekcijom došao do 250000 fotografija. Za rad je odabrao njih 10000. Odabrane fotografske portrete umjetnik obrađuje i od njih nanovo gradi kompoziciju „smetnje“. Dakle, u formatu jednog rada Vedran Perkov ujedinjuje i vizualni „ritam“ Opće deklaracije o ljudskim pravima i sliku čovječanstva kakvu je moguće konstruirati kroz medijski prostor i njegove protagoniste: namjerne ili nenamjerne, poznatih ili nepoznatih sudbina, počinitelje dobrih djela ili nedjela. Naime, promatraču, ukoliko fokusira pogled, fizionomije lica postaju razaznatljiva; neka su mu lica poznata, a većina sasvim nepoznata. Ipak, postavlja se uopće pitanje svrhovitosti takve vizualne informacije odnosno pretjerane količine podataka koji se plasiraju. Takvom progresivnom infekcijom zasićuje se mentalni prostor i opterećuje pojedinca balastnim sadržajem, sadržajem kojega on u pravilu i ne može procesuirati. Sve su to potencijalno pasivni agresori koji različitim kanalima dolaze do recipijenta i napadaju njegov životni prostor kontaminirajući ga. Naizgled se promovira pluralizam i demokratičnost, no u osnovi počesto se tu kriju različite monokulture izrazito opresivnog karaktera i učinka ekskluzije. Katkada se lako mogu prepoznati, katkada im je mimikrija u potpunosti uspjela.
Vedran Perkov na jedan vrlo zanimljiv način uvodi pojam smetnje u orbitu Opće deklaracije o ljudskim pravima i upućuje na njezino učestalo kršenje i zaobilaženje te potpuno ignoriranje. Poseban fokus, potom, usmjerava prema elektronskim medijima posredstvom kojih se redovito oprimjeruju opresije i različiti tipovi „svakodnevnih fašizama“ koji se promoviraju, gotovo u pravilu, pod lažnom egidom „demokratičnosti“.
Dalibor Prančević

Vedran Perkov rođen je u Splitu 1972. godine.
Diplomirao je slikarstvo 2002. na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu, u klasi prof. Diego Esposita.
Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Izlagao je na samostalnim izložbama u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Poreču, Dubrovniku, Puli, Rennesu, Quebecu i Milanu te na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.
Sudionik je workshopova i Artist-in-Residence programa u Hrvatskoj, Italiji, Švedskoj, Latviji, Alžiru, Francuskoj, Kanadi i SAD-u.
Dobitnik je Nagrade Radoslav Putar 2007. godine i Velike nagrade 35. Splitskoga salona, također 2007. godine.
Od 2004. do 2010. godine radio je na odsjeku slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Osim autorskog rada aktivan je i kao kustos te organizator izložbi. S profesorom Gorki Žuvelom i Helenom Petrinović 2008. godine pokreće projekt „Premijere“ u Loggi Otvorenog pučkog učilišta u Splitu. Osmislio je i pokrenuo u suradnji s Božom Majstorovićem projekt „Utorkom u galeriji / Fast Forward“ 2012. godine. Fast Forward je dobio posebno priznanje Slobodne Dalmacije za projekt u kulturi 2012. godine.
Zajedno s Marinom Viculin 2005. osniva projekt „Punta Arta – Muzej na otoku“, a 2008. registriraju se kao udruga Punta Arta.  Od 2014. godine predsjednik je Udruge.
Kao kustos organizirao je Almissa Open Art festival u Omišu 2016.
Uz organizatorske i kustoske poslove bavi se i postavljanjem izložbi drugih te povremeno piše uvodnike i predgovore za izložbe svojih kolega.