Nostalgična priča - izložba Lili Gluić

Umjetnost je svojevrsno putovanje, ponekad mukotrpno, dugo i neizvjesno, puno svakojakih zavoja, uzbrdica i nizbrdica, ponekad opet sasvim ugodno i opuštajuće, stvaralačko, u svakom slučaju smjeli izlet u realnost ili u metarealnost prožet fizičkim i duhovnim izazovima – avantura u kojoj se gdjekad mnogo toga mora vratiti na početak da bi se moglo započeti iznova ili da bi se ono što je već domašeno moglo nastaviti u uspješnom slijedu. Sličnu zavodljivost avanture susrećemo kod slikarice, odlične akvarelistice Lili Gluić.

Lili Gluić pripada krugu slikara našeg likovnog juga koji u antejskoj vezi sa zavičajem traže i nalaze ukorijenje i ontološko-gnoseološku vertikalu svoje umjetnosti. Pojedine motive njenog čudesnog metafizičkog sklopa, zavičajnog prostora, intimu primorskih (trogirskih) kala u koje ponire, ugodu sunca, plavetnilo mora, blaženi miris lavande..., koje promiče u autentično znakovlje naše  likovne umjetnosti, nije moguće tretirati neposredno bez prisnog udjela složenih asocijativnih slojeva koje čine legende (predanja), povijest (tradicija), filozofija, mašta i bezgranično duboka poetika ljudskoga življenja.

Ova slikarica za koju vrijedi ona „slikati jednako je živjeti“, u dodiru sa svjetskim vjetrometinama (izlagala je u Parizu, Milanu, Buenos Aires), kao da i nije imala drugog izbora: suočena s posvemašnje drukčijim datostima, u šaci zavičajne zemlje, u njezinoj moralnoj i povijesnoj dimenziji i značenju, našla je svoju protutežu i svoje sigurno zaklonište – svoju terra fermu – koja je, postojano trajući, čuva i brani poput placente u toploj i sigurnoj majčinoj utrobi. (Danka Radić)