Kazalište slijepih i slabovidnih 'Novi život' će na Sceni Vidra u utorak, 15. prosinca, u 20 sati, izvesti jedno od najpoznatijih djela Henrika Ibsena, dramu 'Nora', u režiji Marija Kovača.
vrijeme: 15.12.2020. 20 h
mjesto: Zagreb; Scena Vidra, Draškovićeva 80
Kad bi žene preuzele vlast, svijet bi pao nauznak i postao ljubav.
Muška srca bi postala zbirke pjesama, a nasilje crna legenda koja posramljeno tone u zaborav.
Ibsenova Nora je početak pobune, oženjenje društva,
heroina koja ne želi biti lutka u muževljevim rukama, nego ravnopravan dionik života.
Henrik Ibsen
NORA
Režija / Mario Kovač
Prijevod / Branka Savić
Kostimografija / Vesna Kutnjak
Scenografija / Mario Kovač
Asistent scenografa / David Čavara
Pokret i koreografija / Branko Banković
Glazba / Nikša Marinović
Dizajn svjetla / Nenad Lalović
Grafičko oblikovanje / kuna zlatica
Igraju:
Nora / Dajana Biondić
Helmer / Nikša Marinović
Gospođa Linde / Ružica Drenski
Doktor Rank / Milenko Zeko
Krogstad / Marijo Glibo
Ana – Marija, dadilja / Anita Matković
Služavka Helena / Ružica Domić – Lalović
Dijete / Gabrijela Lalović
Inspicijent / David Čavara
Tehnička podrška / Branko Ostojić, Petra Sabolek
Nora – riječ redatelja
Nakon što bih poznanicima, prijateljima, kolegama ili kolegicama rekao kako upravo u Novom životu režiram Ibsenovu Noru, velika većina bi mi odvratila protupitanjem „Zašto baš Noru?“. Po mnogima od njih, taj kazališni komad nije dobro izdržao test vremena. Proteklo je gotovo stoljeće i pol od praizvedbe u Kopenhagenu 1879. godine a položaj žena u suvremenom društvu se, tvrde optimistični skeptici, od tada naovamo znatno popravio diljem svijeta: imaju pravo glasa, zauzimaju važne funkcije u politici, gospodarstvu, ekonomiji i brojnim drugim granama ljudskih djelovanja. Dobro, u nekim dijelovima svijeta situacija još nije tako blistava, priznati će oni uglavnom misleći na dijelove Afrike i Azije gdje žene znatno manje sudjeluju u društvenom životu a dosta su često i zakonski ograničene u svom djelovanju, ali i tamo je znatno bolje nego što je bilo u doba pisanja Nore. No, je li uistinu tako?
Ako pogledamo samo diskurs kojim se o ženama govori u hrvatskim medijima proteklih nekoliko godina, kako su u javnost legitimno počele izlaziti srednjevjekovne teze o ženskoj „drugotnosti“, kako se pod neskrivenim pritiskom klerikalnog lobija pokušavaju oduzeti od ranije stečene ženske slobode, kako se zloupotrebljava riječ „obitelj“ da bi se nametnule patrijahalne i heteronormativne vrijednosti pod argumentom „šutljive većine“ (koja, zapravo, uopće nije šutljiva već se, financirana novcem inozemnih interesnih skupina, uvlači u svaku poru medijskog prostora namećući cenzure i zabrane pod krinkom morala) te kako elementi Gileada iz „Sluškinjine priče“ polako postaju dio naše stvarnosti, za mene nema dvojbe! Nora je drama o slobodi bilo koje osobe, neovisno o spolu, i njenom ili njegovom pravu da tu slobodu kreira neovisno o društvenim dogmama, paradigmama ili pravilima.
Upravo o tome govori i naša predstava, o slobodi pojedinca da se odvoji od zacrtane linije, da izađe iz „zlatnog kaveza“ i kreira vlastitu sudbinu. U našoj izvedbi, Nora to radi kroz slobodu pokreta, kroz ples. Ne samo kroz dramaturški zadanu tarantelu nametnutu od strane supruga, već kroz trzaje i pokrete koji pokušavaju izaći iz njenog tijela, pokušava izreći neizrecivo što nisu uspjeli slapovi Ibsenovog teksta. Citirajući slavnu anarhisticu Emmu Goldman, naša Nora kao da tim slobodnim i nesputanim pokretom govori: Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije!
Mario Kovač
Predstava je financirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
