Izložba je dio prezentacije suvremene likovne prakse kroz djela živućih klasika slovenske umejtnosti, ali i mladih nadolazećih nada. Ova je izložba dio popratnog programa 40. Varaždinskih baroknih večeri.
'Slika je živo tkivo. Zato su joj inherentne osobine svega živoga – pa tako i (prije svega) prolaznost, koja se urezuje u svijest slikara već kod koncipiranja i izbora postupka i tehnike. Pred njim su dileme: kakvo ulje koristiti - makovo ili laneno, jedno žuti, drugo puca… Za razliku od pjesme ili bilo koje druge novije vrste umjetnosti likovnost nije reproduktivna. Njen život je osjetljiv, krhki poput leptirovog krila, a njezina opna živa, sve dok se ne raspadne u šareni prah. Ali opet, ponavljam: Slika je živo tkivo. Za naše poistovjećivanje s tom materijalnom i duhovnom supstancom može biti dovoljan tek časak, tek trenutni susret koji nas privuče poput magneta, 'usiše' našu pozornost na njenu neiscrpnost i uvijek nas iznova zove k sebi...
Ako razmišljam o vlastitim sekvencama slika ulazim u prostor sivila i zamagljenosti, vrijeme stane i pred mnom se otvori, izrečeno riječima W. Benjamina: »mračni bezdan kontemplacije«. Kroz prikaz, u ovom slučaju kroz niz slika, oko klizne u meditativni ponor. Nizanje kao oblik mi predstavlja svojevrsnu strukturu, unutarnju određenost. U otvorenost je utkan smisao.
Zaboravljena sjena opet postaje dio entiteta živog. Siva površina slike zadržava oko da ne sklizne u zamišljenu beskonačnost prostora, a da istovremeno ne ostane cijelo vrijeme zaokupljeno površinskim odrazom. Fragmenti lica prekriveni maglenom koprenom se spajaju s dvosmislenošću pozadine. Gube se u neprepoznatljivost, a upravo to ih čini živim i prisutnim, pa makar bile nestalne kao san ... ili sjene. A veliko je pitanje što je to apstraktno.
Slike su nastale u trenutku dvoumljenja pri mojem poimanju umjetnosti kad se preklapala zaljubljenost sa sumnjom u modernističku likovnu poetiku. Kako da se odreknem vanjske privlačnosti slike, a kako tek unutarnje? I kako da me susret s renesansom ne promijeni? Slike Prezence se uvijek napajaju iz magnetične površine same slike, a istovremeno se otvaraju u beskonačnost prostora, pružaju slutnju realizma s druge strane ovog realizma.' Nika Zupančič
Nika Zupančič, rođena je 1978. godine u Ljubljani. Diplomirala je 2003. na Akademiji za likovno umetnost u Ljubljani, smjer slikarstvo i iste se godine upisala na postdiplomski studij grafike. Dobitnica je dvije studentske Prešernove nagrade: 2001. za grafiku i 2005. godine za slikarstvo. 1998. – 2002. osnovala je i vodila seriju predavanja o suvremenoj umjetnosti pod naslovom 'Prostori umjetnosti' na Akademiji za likovno umetnost. 2002. godine bila je suurednik knjige 'Prostori umetnosti', zbornika kreativnih priloga 15 autora, koji različitim pristupima obrađuju doživljaj sadržaja suvremene vizualne umjetnosti.
Sudjelovala je na više grupnih izložbi. 2006. se kao stipendist nizozemske vlade usavršavala na području povijesnih slikarskih tehnika u Amsterdamu. Kao stipendistica ministarstva kulture Slovenije studijski boravila u Berlinu, a 2010. u slovenskom ateljeju u Cité internationale des arts u Parizu. 2007. imala je samostalnu izložbu (Dipinti – Slike) u galeriji Contra u Kopru, a 2009. godine u Bežigrajski galeriji u Ljubljani (Sosledja). Njezini se radovi, između ostalog, čuvaju i u Sammlung Essl (zbirka suvremene umjetnosti u Klosterneuburgu kod Beča) i Vehbi Koc Foundation u Istanbulu. Živi i stvara u Ljubljani.
