U sklopu programa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO, u Muzeju za umjetnost i obrt, u četvrtak, 5. studenoga, u 19 sati, otvara se izložba 'Doma' Nike Radić.
vrijeme: 05.11.2015.
mjesto: Zagreb: Kino Europa, Pogon
U pojedinim prostorijama muzejskog postava vidimo fotografske autoportete umjetnice u prirodnoj veličini, postavljene kao da se koristi muzejskim eksponatima u obavljanju svakodnevnih radnji. Muzejski postav tako postaje privatni prostor, a audio radovi sa zvukovima uličnih nemira i sukoba taj svakodnevni život stavljaju u širi društveni kontekst te postavljaju pitanje međusobne uvjetovanosti privatnog i javnog života. Radovi iz serije "Doma" obuhvaćaju muzejske prostore od renesanse do dizajna te tako povijesni predmeti postaju dio svakodnevice, kao što su u svojoj izvornoj funkciji i bili. Zvukovi asociraju na političke prosvjede i rat te se tako mrse slojevi ne samo javnog života u pozadini intime općenito već i naše suvremene zbilje.
Autorica već godinama koristi strategije rada na kontekstu i s kontekstom, što proizlazi iz njezinog interesa za oblike ljudske komunikacije, vizualne i verbalne, osobne i društvene. U ovoj izložbi konstruira graničnu situaciju koja proizlazi iz sukoba između realnosti i mogućnosti. Kopka nas ostvarivost te mogućnosti i taj dojam narušava nedirnutost muzejskog svijeta te načima opnu koja štiti muzejske predmete od ljudi i muzejski postav od životnih promjena. Izoliranost je muzejska konvencija iz koje proizlaze sve ostale, a Nika Radić svojim postupkom iskušava fleksibilnost postavljenih granica – od restrikcija koje se odnose na ponašanje posjetitelja do pitanja zaustavljenog vremena i statičnog prostora.
Nika Radić (Zagreb, 1968.), na sceni je prisutna od 1992. kada je diplomirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i prvi put izlagala u Galeriji VN. Diplomirala je povijest umjetnosti u Beču 2008. godine. Trenutno živi u Berlinu. Nakon akademije, autorica je uglavnom konstruirala objekte i instalacije u duhu modernističke apstrakcije baveći se pitanjem prostora na gotovo arhitektonski način. Od početka 2000 ih okreće se performativnim aspektima prostornog konteksta i artikulira interes za međuljudske odnose i ponašanje s fokusom na bavljenje načinima ljudske komunikacije. Izvedba rada, obično u formi video instalacije ili prostorne instalacije stvara iluzije od odnosa omjera i veličina, a često i situacija. Njezini radovi su uglavnom koncipirani kao granična pretpostavka koja preispituje mogućnost/uspjeh prijenosa poruke i recepcije.
