Izložba 'Nesvakidašnje kazalište' autorica Ivane Bakal i Katarine Radošević Galić predstavlja se u beogradskoj Galeriji SINGIDUNUM od 12. do 20. kolovoza 2016.
vrijeme: 12.08.2016.
mjesto: Beograd
Radi se o izložbi posvećenoj kazalištu i likovnom oblikovanju kazališta.
Likovne umjetnice i kostimografkinje Ivana Bakal i Katarina Radošević Galić autorice su ciklusa izložbi- trilogije: Kazalište odbačenih predmeta 2011., Iskosa krojeno 2012. i Iskosa gledano ‒ kazalište objekta 2014.
U formi izložbe stvaramo radove-instalacije i objekte od odbačenih i recikliranih materijala te uporabnih predmeta, ili skulptorski oblikujući predimenzioniranu krinolinu i špule konca, uz multimedijalnu podlogu, prikazujemo naše viđenje nastajanja vizualnoga kazališta i drugačijega kostima.
Uz jasan otklon od primijenjenog stvaralaštva, primjenjujemo sva svoja znanja kroz kreativne vještine i tehnike, kako bismo likovno preobrazile svakodnevne predmete ili otpatke, i stvorile svoj zamišljeni svijet.
Interakcijom statuarnih objekata u prostoru propitujemo zasad još nedovoljno istražen pravac u (našoj) likovnoj i kazališnoj umjetnosti – kazalište objekta. Radovi nastaju zasebno u našim radnim prostorima i susreću se tek u izložbenom prostoru galerije. Uz kazališnu rasvjetu i zvučnu kulisu: izlošci se u prostoru pretvaraju u kazalište objekta, vizualno kazalište ili jednostavno u – nesvakidašnje kazalište. Polazišno, u teoriji radovi su inspirirani knjigom Petera Weitznera Teatar objekta (pr. i ur. Kruna Tarle, ULUPUH, Zagreb 2011.) koji teatar objekta smatra i svojevrsnim prapočetkom kazališta uopće, a ponajviše prapočetkom teatra figura, odnosno lutkarstva; Bauhausa, odnosno scenskih radionica Oskara Schlemmera. Međuodnosi teatra objekta, teatara figura, lutkarstva i vizualnog kazališta, pojedinačno i u cjelini, nisu jednoznačni i različito su teoretski (de)terminirani.
Naš cilj u konačnici je umjetničko istraživanje kazališta objekta kao zasebne kazališne discipline s jedne strane i likovnosti kazališta objekta s druge strane. Nošene stvaralačkim nemirom, svoje izloške oblikujemo u svom radnom prostoru, svaka zasebno, te njihovim prenošenjem i uklapanjem u cjelinu (izlošci dolaze u segmentima) oblikujući zrakoprazni prostor i figure/objekte u prostoru propitujemo odnose i suodnose slikarstva, kostimografije, lutkarstva i suvremene umjetnosti uopće. Brišući granice između medija, nadvladavamo svoje „osnovno“ likovno primijenjeno opredjeljenje te stvaramo konceptualnu izložbu neuporabnih predmeta. Galerija ULUPUDS-a je u tom smislu u dvoznačnoj funkciji izložbenog i performativnog prostora istodobno.
(Ivana Bakal i Katarina Radošević Galić)
