Nenad Ivanković: Obična pisma neobičnim ljudima

 
Počeci zapadne filozofije sežu oko 2400 godina u prošlost, u vrijeme kada je Sokrat na ulicama i trgovima Atene zaustavljao svoje sugrađane propitkujući ih i upuštajući se s njima u rasprave o pravdi, zakonu, ljudskim vrlinama, znanju i nizu praktičnih, svakodnevnih pitanja. Krajem antike dijaloška je forma napuštena, a u međuvremenu se i filozofski diskurs promijenio: postao je hermetičan, samodostatan i potpuno nerazumljiv prosječnom čovjeku, stoga se autor knjige na jednom mjestu s razlogom pita „mora li filozofski jezik biti toliko neprirodan da ga teško razumiju čak i oni koji se njime služe".

Odlučivši se za formu pisma, za koja primjećuje da su „vrsta razgovora čak i onda kad se na njih ne dobije odgovor", Ivanković je na neki način približio filozofiju njezinim korijenima; razvijanju žive i strastvene rasprave o nizu različitih životnih pitanja, razumijevanju drugih, ali i sebe samih, kao i svijeta u kojem živimo.

Svjestan da će mu neki to možda i zamjeriti, Ivanković je za svoje „sugovornike" odabrao velike svjetske filozofe i mislioce - hrabrog Sokrata, pobožnog Marka Aurelija, zajedljivog Montesquieua, vremenitog Kanta, kivnog Schopenhauera, obijesnog Nietzschea ili ništavnog Sartrea - približivši ih tako suvremenom čitatelju. A način na koji su njegova pisma napisana, tvrdi autor, danak je našem vremenu. No unatoč tomu, Ivankovićeva Obična pisma neobičnim ljudima ne treba gledati s intelektualnom podozrivošću, kao „banalizaciju filozofije", već naprotiv, kao autorov pokušaj popularizacije filozofije u vrijeme „opće barbarizacije kulturne javnosti". (Profil)