Natječaj za sudjelovanje na izložbi 30. slavonski biennale (Rok: 31.8.2026.)

Ovo nije još jedan biennale koji se tradicijom i dugovječnosti želi koristiti kao polugom za relevantnost, niti je ovo još jedan Biennale koji vlastitu vjerodostojnost potkrepljuje okruglom obljetnicom. Ovo nije još jedan Biennale gdje od umjetnika i umjetnica tražimo da se izjasne u okviru naslovne teze, a ni da nam dokazuju bijenalnu ozbiljnost. Umjesto toga, naslovom ove bijenalne izložbe prepoznajemo cikličnost povijesnih mijena te jasno iščitavamo prošlost u trenutku koji živimo ovdje i sada. Ovom izložbom želimo stvoriti prostor koji funkcionira kao sigurno utočište, u kojemu možemo zbiti redove u vremenima krize, makar „samo“ u konceptualnom smislu. Želimo u doba artificijelne ekspanzije vratiti ljudsko ljudima, u digitalnom šumu pronaći analogno, dah i slobod(n)e riječi onima koji su utihnuli.
 
Ovo jest još jedan Biennale koji s pozicije izvan velikih, globalnih centara otvara prostore komunikaciji. Tijekom desetljeća sustavnog rasta, potaknutog iz baze, naša manifestacija dokazala je neočekivano: Slavonski biennale prepoznaje se po ljudskom glasu, koji se najjasnije čuje kroz žamor i zamor tereta nužne suvremenosti - onom glasu koji djeluje preko usmene i osobne predaje, lančano. Poziv koji godinama upućujemo umjetnicima time se širi dulje i dalje nego što se dalo naslutiti davne 1968., kada je prvi Biennale postavljen u Osijeku. Ovim, 30. izdanjem Slavonskoga biennala bavimo se tom činjenicom. Pitanje koje si postavljamo glasi: ima li umjetnost moć transformacije i moć spajanja u vremenima krize ako je biti suvremen zapravo učiniti korak unatrag, odnosno vratiti se na autonomne postavke umjetničkog djela? Ako obrnemo poziv i umjetnicima damo prednost glasa, što bi nam oni poručili?
 
—Valentina Radoš

 
 
To nije zavjet šutnje
 
Nitko se ne sjeća da je itko od njih to potpisao, jer nije bilo ceremonije, ni tinte, ni zasljepljujuće svjetlosti, ni podignutih ruku - samo postupnog smirivanja i slabljenja glasova. Kao da nas je netko davno upozorio da postoji pukotina između onoga što gledamo i onoga što smijemo misliti, još veća između onoga što mislimo i onoga što se usuđujemo izgovoriti - ali smo, usprkos tome, nastavili vjerovati prizoru. Počelo je, kako takve stvari obično počinju, malim uljudnostima koje su zapravo bile samo uglađeni oblici prezira: smijeh koji nije bio osporavan, simbol koji nije bio doveden u pitanje i riječi koje su bile dopuštene jer je borba protiv njih bila preteška. Netko je jednom napisao da najopasnije misli nisu zabranjene, već iscrpljene do te mjere da odustaju od sebe samih. Zavjet je tako nastao ne iz odanosti, već iz iscrpljenosti, neznanja, a tišina je postala oblik higijene - ljudi su  naučili pročistiti svoje misli i riječi prije nego što ih počnu izgovarati, kao da sumnjaju da zidovi imaju dulje pamćenje od ljudi. S vremenom nije nestala samo riječ, već i usta koja su je mogla izgovoriti, ali na ekranima svijet je nastavio prakticirati svoju smirenost, glatku i urednu, kao da je normalnost preživjela upravo zato što je ostala bez glasa.
 
U starim pričama našeg svijeta carstva su se proglašavala vatrom i mačem, ali u novijim, modernijim verzijama radije koriste svjetlo - jarko, konstantno, u zagrljaju intimnosti ruke ili kao spektakl - bez obzira na intenzitet, jer se u takvom svjetlu sve čini čistim, neizbježnim i, naravno, potpuno pravednim. Pod takvim svjetlom čak i sjene gube pravo na postojanje. Pozornica je puna ljudi koji stalno i glasno govore o mnogim stvarima, najčešće o korijenju, kao da korijenje nije sposobno iscijediti čak i tlo koje ga hrani. Stalno govore o očuvanju nježnim rječnikom vrtlara, pa iako su im vrtovi sa svakim godišnjim dobom sve uredniji, sve je manje vrsta života kojima je dopušteno živjeti u njima. Ponekad se čini kao da se različite misli i riječi same stavljaju pred neku vrstu nevidljivog tribunala, gdje nikada ne saznaju za što su optužene, a ipak tiho nestaju. A publika, s olakšanjem što joj je dan jednostavan tekst, na znak odgovara silovitim pljeskom, neizmjerno zahvalna što je pošteđena tereta sumnje i otpora. Neki čak vjeruju da je to iskreno odobravanje, iako više zvuči kao provjera imaju li dlanovi još uvijek oblik pristanka, kao u nekom romanu gdje je ispravna gesta bila važnija od istinskog uvjerenja.
 
Promatranje susjeda s druge strane ulice kako vježbaju ovu igru ​​donosi posebnu vrstu usamljenosti, koja podsjeća na one stare stihove u kojima su ljudi šutjeli kada su dolazili po druge, vjerujući da ti drugi nemaju ništa zajedničko s njima. Uvijek počinje s drugima, uvijek postoji utjeha odmaka. Grupa se bez rasprave slaže da previdi osobu koja stoji na rubu - ni sasvim unutra, ni sasvim vani - sve dok ta osoba ne postane riječ, riječ prijetnja, prijetnja izgovor. Zapravo, osim kostima, ništa se nije promijenilo u svim tim godinama. Mehanizam je stariji od sjećanja: prvo imenovanje, zatim ponavljanje, i iz toga se, odjednom, rađa čudo kojim ponavljanje počinje izgledati kao istina. I istina, ponavljana dovoljno dugo, počinje zvučati kao pjesma koju ljudi znaju napamet, iako se više ne sjećaju gdje su je prvi put čuli. Ipak, predanost se mora i pažljivo održavati. Ovisi o disciplini ljudi, o njihovoj spremnosti da progutaju gorku riječ, da previde geste i zamijene poznato za bezopasno. Ovisi o njihovoj vjeri da se nasilje povijesti događa negdje drugdje, na drugim jezicima, na drugim tijelima, na drugim ravnicama, u drugim planinama i na drugim obalama. Ovisi o njihovoj nadi da će proći nezapaženo ako postanu tiši.
 
Ali ponekad, kasno noću, kada su ulice prazne i zastave vise bez vjetra, pojavljuje se najslabiji nagovještaj drugog zvuka - još ne glasan, ali uporan. Poput okretanja stranice, poput dalekog, gotovo zaboravljenog stiha, i kao da netko, negdje, vježba kako ponovno govoriti, iako zna da možda nitko ne sluša. Tada postaje jasno da zavjet šutnje nikada nije bio namijenjen samo zaboravu, već i čekanju. Bio je to tajni arhiv neizrečenog i sklonište gdje su riječi preživjele svoju zabranu. I možda je cijelo vrijeme nosio nešto drugo u sebi: ne pristanak, već odbijanje, ne kraj, već početak. Jer svaka nametnuta tišina već u svojoj srži nosi klicu glasa koji će se jednog dana vratiti - ne kao šapat, već kao nešto što je predugo živjelo bez okrilja slova, poput riječi koje se moraju ukloniti iz knjiga da bi ostale žive. A kad se vrate, vraćaju se drukčije - oštrije, opasnije i konačno slobodne.
 
—Tevž Logar

---

Prijava na natječaj obavezno mora sadržavati osobne podatke: ime, prezime, adresu, broj telefona, e-mail adresu, profesionalni životopis, potpunu dokumentaciju o prijavljenom radu s tehničkim podacima o postavu i izradi rada (naziv, godina, tehnika, dimenzije, mjesto/a izlaganja), fotografiju visoke rezolucije sa navedenim imenom fotografa ili nacrt da, a u slučaju izvedbenog rada potreban je i detaljan sinopsis, izjavu (artist's statement) umjetnika o vlastitom umjetničkom radu te potpisanu suglasnost za korištenje osobnih podataka. Sve informacije dostupno su detaljno na www.mlu.hr.

Jedan autor / autorica može na natječaj prijaviti jedan rad. Svi prijavljeni radovi moraju biti spremni za izlaganje. Natječaj je međunarodan.
 
Za natječaj se mogu prijaviti isključivo radovi nastali nakon 1. srpnja 2024. godine. Natječaj je otvoren od objave do 31. kolovoza 2026. godine.
Izložba će se održavati Muzeju likovnih umjetnosti i u nekoliko dodatnih izložbenih prostora u Osijeku) od prosinca 2026. do veljače 2027. godine.
 
Radovi se obavezno prijavljuju u digitalnom obliku PDF dokumenta. Ocjenjivački sud može zatražiti dodatne informacije ili razgledavanje rada uživo. Uz radove koji su izabrani kroz natječajni postupak, na izložbi mogu sudjelovati i pozvani autori / autorice.
 
Podaci iz prijave na natječaj bit će korišteni za potrebe kataloga, te će se umjetničke izjave u skraćenom obliku koristiti u postavu izložbe kao legenda rada. Umjetnici/ce Muzeju ustupaju pravo na korištenje i reproduciranje predanih materijala u svrhu promidžbe Slavonskog biennala u svim medijima, kao i radi objave u katalogu, pozivnici, plakatu, te na web i Facebook stranicama Muzeja za vrijeme trajanja izložbe. Prijavom na natječaj autor ujedno daje i suglasnost da rad koji je prihvaćen za izlaganje ostane u Muzeju tijekom cijelog trajanja izložbe.
 
Radovi izloženi na Slavonskom biennalu bit će vraćeni na isti način na koji su pristigli, odnosno radove koji su dostavljeni osobno, autori će osobno i preuzimati, a radovi pristigli poštom bit će tako i vraćeni, osim ukoliko se autori i Muzej drugačije ne dogovore. U slučaju vraćanja radova poštom, poštanske troškove snosi Muzej.
 
 
Prijave, sa svim traženim sadržajima, na natječaj se šalju na e-mail adresu izložbe: biennale@mlu.hr
 
Kontakt telefoni:
031 - 251 280
031 - 251 284
091 - 522 14 16 (kustosica izložbe)
 
Smatra se da je prijava pristigla u roku ako je poslana na e-mail adresu izložbe zaključno do 24.00 sata zadnjeg dana roka za slanje prijave.
Nepotpune, kao i prijave pristigle nakon isteka roka za prijavu, ocjenjivački sud neće uzeti u razmatranje.
 
Ostale informacije te Pravila za održavanje izložbene manifestacije Slavonski biennale potražite na www.mlu.hr ili nas pratite n https://www.facebook.com/Slavonski-biennale
 
Autor vizualnog identiteta 30. slavonskoga biennalea: Igor Kuduz.