U Muzeju za umjetnost i obrt, u sklopu ciklusa 'Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO', danas, 27. studenog, s početkom u 19 sati, otvara se izložba Željka Badurine pod nazivom 'Insajder'. Izložba ostaje otvorena do 28. veljače 2013. godine.
vrijeme: 27.11.2012.
mjesto: Zagreb; Muzej a umjetnost i obrt, Trg maršala Tita 10
Ovaj izložbeni ciklus zamišljen je kao novi prostor za umjetnički dijalog suvremenih autora s najreprezentativnijim segmentom Muzeja za umjetnost i obrt, poštujući načelo potpune kreativne slobode u promišljanju i interpretaciji Muzeja, koncepcije postava i njegovih izložaka te same ideje muzeja
Željko Badurina (1966.), diplomirao je na grafičkom odjelu ALU u Zagrebu, u klasi prof. Miroslava Šuteja, a u daljnjem formiranju priklanja se konceptualnom izražavanju. Središnji interes njegova rada je promatranje i proučavanje društveno-kulturnog okoliša i njegovih raznovrsnih manifestacija. Proteklih godina (2005. godine) radi na projektu izrade razglednica koje poštom šalje na stotinjak adresa prijatelja, umjetnika, kustosa, uglavnom protagonista hrvatske likovne scene (Post-art).
Svim njegovim dosadašnjim projektima zajednički su elementi humora, ironije, apsurda, ludizma, postupci reinterpretacije, simulacije i montaže, često korištenje ready-madea, pop arta kao i njihovo međusobno ispreplitanje Dobitnik je Nagrade Gradskog ureda za kulturu na 3. hrvatskom trijenalu grafike 2003. godine. Radovi mu se nalaze u zbirkama suvremene umjetnosti Filip Trade-a i HYPO banke.
U Stalnom postavu MUO Badurina izvodi pedesetak intervencija – u formatu digitalnih montaža, zvučnih radova i ready-made dopuna muzejskih predmeta, koje su ponegdje ishodišno vezane uz njegove ranije radove (Napukline i lomovi; Mic – Mic I,II,III; ciklus Majstori of Art). No ovoga puta u središtu njegova interesa je ponajprije institucionalni svijet muzeja sa svim svojim zadanostima, od konvencija izlaganja muzejskih predmeta do pitanja njihovog porijekla te simboličke i utilitarne svrhe.
Ponegdje njegovi 'komentari' dovode do zanimljivih intermedijalnih premještanja (Joakim i Ana), a neke eksponate podvrgava novom režimu izlaganja, diktirajući novo 'radno vrijeme' koje postavlja ograničenje dostupnosti za razgledavanje (gotički krilni oltar).
U prilog upisivanju autorskih obilježja u Stalni postav Badurina se koristi i metodom dokumentiranja, koja je od izuzetne važnosti u funkcioniranju mehanizma muzealizacije (akcija korištenja ležaljke). Istodobnost likovnih manifestacija i fenomena različitih epoha u muzeju potpomaže multifokalnost Badurinine umjetničke vizije, što posebice dolazi do izražaja u radu '10 times Goveđi gulaš', kojim uspostavlja neočekivanu i vrlo neposrednu relaciju između Corbusiera i Warhola na asocijativnoj razini, otkrivajući imaginarnu obostranost utjecaja. Iz fokusa svog interesa Badurina ni ovaj put ne izostavlja teme koje crpi iz običnosti našeg stvarnog i medijskog okruženja, pa tako svoje mjesto u muzeju nalaze i marketinška strategija brandiranja vrijednosti, na koju muzeji nipošto nisu imuni kao i višestruko uvedena razrada odnosa između umjetničke autentičnosti i fenomena kiča.
Na podlozi obrazaca pop-arta kao povijesno-umjetničke manifestacije samozadovoljstva potrošačkog društva, uz potenciranje apsurda i paradoksa Badurina spretno balansira na samoj granici iluzije i iluzornog ističući ova svojstva kao bitne sastavnice života i umjetnosti u jednakoj mjeri. Sravnjujući likovnu baštinu minule prošlosti s funkcionalnim ključem tržišnog aparata industrije kulture i potrošačkog društva, Badurina zapravo suštinski kontekstualizira našu suvremenost, pri čemu ostaje vjeran iskonskom umjetničkom hedonizmu, pronalazeći užitak u humoru.
