Miljenko Bengez u Muzeju grada Trogira

U bogatoj i heterogenoj tradiciji hrvatskog modernog i suvremenog slikarstva, možda se najočitije izdvaja korpus tema i motiva posvećenih pejzažu Juga, Mediterana, dalmatinskih gradova i otoka, posebnoj čaroliji kolorita i svjetlosti na slici, gdje je sve pod znakom života, buđenja, hedonističkog pulsiranja prirode. Promatrajući slike Miljenka Bengeza iz novog ciklusa, ne mogu se oteti dojmu kako je kod njega i motiv kontinentalnog grada 'propušten' kroz kolorističko-svjetlosni filter Mediterana, odnosno, fauvističko-ekspresionističkog tretmana palete koji je ipak bliži sjaju južnog sunca, daleko od teških sjena koje bi na sliku bacio Sjever.


Miljenko Bengez u ovom je trenutku hrvatski slikar koji se najsloženije sustavno bavi perspektivom, no čije istraživanje i primjena poliperspektivnosti nikada nije postalo samo sebi svrhom. Usložnjavanje vertikalne, inverzne, ptičje i kolorističke perspektive na jednom platnu redovito rezultira besprijekorno dinamiziranom igrom motiva, odnosno, fragmenata motiva i ploha boje. Mnogi su kritičari, pišući o kaleidoskopskoj igri u djelima Miljenka Bengeza, zapravo pogađali srž njegova slikarstva koja se odnosi na umjetnikovo dubinsko percipiranje usložnjene, višedimenzionalne stvarnosti, jukstaponiranja sjećanja nekoliko različitih prizora iz različitih vremenâ (možda čak istoga mjesta!) u istom vremenu unutar prostora slike.

Prožimanje planova na slici iznimno je slojevito, logično slijedeći bogatstvo arhitektonskih fragmenata gradova i mjesta u kojima je autor boravio, ali, ujedno, signalizirajući nanose sjećanja i atmosfere jednog podneblja. Arhitekturi koja na slici stoji umjesto ljudi dan je samostalan život kroz uporabu ritmički pokrenute kompozicije, naglašenog centripetalnog ili centrifugalnog kretanja prema rubovima kadra, iako će se u novim radovima moći pratiti jednakomjerno raspoređene elemente slike kojima je glavno sredstvo oživljavanja i razlikovanja od drugih identičnih motiva arhitekture upravo boja.

I dok su se kolorističko-kompozicijska ishodišta Miljenka Bengeza vezivala uz tradiciju Kleeova i Chagallova stvaralaštva, čini se kako se slikar u novim radovima sve više približava istraživanjima Kandinskog te Sonie i Roberta Delaunayja, primijenjujući u novom kontekstu orfističku doktrinu o stvaranju ritma na slici pomoću harmoničnog ili kontrasnog slaganja boja. Jer, nekadašnja
želja da se platno ispuni gustim grozdovima arhitekture i drugih obilježja jednog grada i mjesta, sada je koncentrirana na prisustvo sve većih i češćih ploha čiste boje, u kojima se dinamizam pojedinačnog mikro-plana slike dobiva isključivo tonskim nijansiranjem (posvjetljavanjem ili zatamnjenjem) jedne boje.

Kao da se unutar slike dogodilo potpuno idejno i metijersko oslobađanje, onaj trenutak kolorističke meditativnosti i autokontemplacije umjetnika koja govori o poziciji zaslužene samosvijesti, pa čak i neke – krajnje potrebne! – neopterečenosti spram stava kritike ili javnosti. To je upravo ona emotivno-mentalna točka na kojoj tada nastaju najbolje slike. Iva Körbler