Matko Trebotić: 'Radovi na papiru'

MITSKI PEJZAŽ JUGA

Likovni svijet Matka Trebotića posebna je dionica unutar korpusa suvremene hrvatske umjetnosti. Iako je kritika u mnogo navrata isticala kako je ovaj umjetnik hrvatskog Mediterana i Juga u prostor naše recentne umjetnosti unio sasvim novu morfologiju, motive i kolorističko-gestualne matrice – nastavljajući veliki niz slikarskih prethodnika dalmatinskog kontinentalnog i morskog pejzaža – treba naglasiti kako je upravo Trebotić tu slikarsku tradiciju osuvremenio i približio nekim paralelnim zbivanjima u europskoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća.

Matko Trebotić razvio je specifičan apstraktni duktus u kojemu supostoje fragmenti pojavnog svijeta, i gdje umjetnik inzistira na višeslojnom bilježenju i evociranju memorije svojeg „mitskog pejzaža“, koji je istovremeno prožet sekvencama izbrisane (povijesne) memorije ili pokušajem vraćanja jednog zaboravljenog kulturološkog sloja.U zadnjih desetak godina ovaj umjetnik kontinuirano stvara cikluse slika i radova na papiru koji ukazuju na visoki stupanj umjetnikove stilsko-idejne sinteze i potpunog metijerskog oslobađanja, stoga Trebotićev stil nije lako jednoznačno definirati. Tek na prvi pogled blizak tradiciji lirske apstrakcije, Matko Trebotić upravo u serijama radova na papiru uspostavlja složenu inačicu postapstraktnog ekspresionizma, gestualnog slikarstva, ali i jedne posebne forme tzv. automatskog rukopisa, po uzoru na nadrealistički crtež, gdje se prostor papira ispisuje crtežom, odnosno, crta linijama koje mogu i ne moraju podsjećati na pismo (glagoljica). Sve ono što je u sjećanju umjetnika odsanjano, zapamćeno ili potisnuto, pronalazi svoj put na pojedinom slikocrtežu, i nastavlja se doslovno i metaforički izvan granica papirnate podloge.

U svojim ciklusima arheokrajolika, mediteranskih zapisa ili mediteranske memorije, kao i u posljednjem u nizu „Svjetlosti Mediterana“, umjetnik kombinira različite likovne tehnike, od akvarela, pastela, olovke, ugljenog štapića, akrila ili bijelog polikolora, balansirajući između guste i vizualno neprohodne teksture, ali i nježnih dionica akvarelno-pastelnih tkanja u kojima se očitava prostor kamena, neba i morskog plavetnila. Pa iako je u više navrata bila apostrofirana umjetnikova kulturološka narativnost i težnja zavičajnosti kroz motive starohrvatskih crkvica, iskopina i ruševina ili kamenih zidova u škrtom pejzažu, današnji je likovni svijet Matka Trebotića idealno oblikovana parabola prostora osobne slobode, beskonačnih i nedosanjanih morskih vidika. Njegov je vitalizam – kao i vrlo karakteristično posvjetljavanje tonske palete – identičan himničnom osjećanju slike u kasnom opusu Dalibora Paraća.

Matko Trebotić u svojim radovima bez dvojbe slavi život, dokazujući staru tezu kako umjetnici koji u sebi nose geografsko-genetsku popudbinu Juga, sunca i mora nikada kroz život više ne mogu izbrisati ili zanijekati taj pečat Svjetlosti. (Iva Körbler)
 
Opširnije