Mario Leko – foto izložba

'Ponekad smo kao jastuci na vodi – izgubljeni u vlastitoj unutrašnjosti plutamo uvijek novim površinama svijeta. Osjećaj što ga Mario Leko oblikuje svojim fotografijama onaj je plutanja prostorima svakodnevnog dok se u nama kovitlaju vječne podzemne struje. Ono što ga privlači, ono što uvijek i iznova pokušava prikazati transformirajući svijet fotografijom, ono od čega ne može odustati jest istraživanje osjetljivog područja granice između misli i osjećaja s kojima ulazimo u prostor svijeta i nepromjenjive stvarnosti u koju je naša emocija uokvirena.


Njegov fotografski diptih sretno razrješava tu dvojnost – prikazujući paralelno prostor unutrašnjeg i prostor vanjskog priljubljuje ih u krhku harmoniju svjetlom ulovljenog trenutka. Čovjekov unutrašnji prostor pronalazi svoj zrcalni odraz u mimikrijama  pronađenog neba i mora. Na diptihu gledamo u unutrašnjost skrivenu u najčišćim oblicima stvarnosti – vidimo naše emocije zaleđene površinama beskrajnog plavetnila. Kada pak vidimo lik ulovljen u tišinu praznog prostora gotovo da možemo čuti njegove misli koje kao da se otjelovljuju u širinama ploha što ga okružuju.

Mario Leko ne želi objasniti tu oštro nazubljenu granicu između nas i svijeta, ne želi dati zvuk zagubljenim mislima svojih šutljivih sanjara. Njegov je način tek vidjeti i čuti prizore bez zvuka, te okom aparata vrebati trenutke kada naše skriveno carstvo razotkriva svoju mekanu moć. Vrijeme je to zatišja između dva vala kada samo plutamo i maštamo kao jastuci na vodi.  Prvi nas je val donio i za njim sada žalimo, novi će nas val pak poslati u neku nepoznatu nam zavjetrinu. Njega tiho čekamo, njemu se plutajući nadamo. U međuprostoru nostalgije i nadanja naša se meka moć pretvara u plavu tišinu plutanja. Njena nas jednina promatra s fotografija.' Višnja Pentić