Marija Knežević i Zorana Unković / Apodyopsis

Apodyopsis je 'pojam' koji su za naziv svoje zajedničke samostalne izložbe odabrale Zorana Unković i Marija Knezić.  Na prvu, on zvuči kao jedan od onih pojmova koji su grčkim i latinskim došli do nas u stalnoj živoj upotrebi kroz razne učtive rasprave. Međutim, stvar je potpuno drugačija.  Iako se radi o kombiniranju grčkog apodyterium  (prostor za svlačenje robe) i opsis (pogled ili zor), dok se u teatrologiji ustalio i opsis, kao vizualna tema ili mizanscena, ovdje se radi o svlačenju odjeće pogledom, mentalnom svlačenju, voajerizmu temeljenom na zamišljaju i iskustvu, predodžbi o onom skrivenom, o ometenom prikazu, erotici samoj.

Ono što je zanimljivo oko ovog pojma jest to da se on - barem kako objašnjava Urban dictionary, i još neki rječnici na webu - pojavio sasvim nedavno, bez točno definirane točke u vremenu, i moglo bi se reći da je, trenutačno, fiksiran u nekoj vrsti jezičnog limba, a njegova sudbina ovisi o svima onima koji će ga koristiti. Kako god bilo, uvjeren sam da praksa koju apodyopsis označava sigurno neće izumrijeti jer, budimo iskreni, većina ljudi koji bezinteresno sjede na terasama kavana, okruženi drugim pripadnicima svoje vrste, radi upravo to.

Ono što Marija i Zorana u galeriji nude opsisu jest dijametralno suprotan pristup gore objašnjenom pojmu. Prva to radi introspektivno, izmjereno i odvagano, a druga nagonski otvoreno, spontano i de sadeovski sočno.

Marijina instalacija, oblikom nepravilan stol tj. ploča za igranje prekrivena siluetama / igraćim figurama na kojima se linijskim crtežom jasno ocrtavaju njeni autoportreti, otvara bizaran prostor neobičnih susreta, sebe sa samom sobom. Kao u Borgesovoj kineskoj enciklopediji nudi nam začudnu taksonomiju vlastitog lika pa je vidimo: a) predimenzioniranu, b) umanjenu, c) bez vlastite kože, d) na oblaku, e) bez gornjeg djela lubanje iz koje izlaze ptice, f) jestive kose à la špageti, g) itd, i nema tu nikakvog lirizma, samo isušen trezveni govor o sebi samoj interaktivno postavljen spram publike. Mentalno razodijevanje uobličeno kao igra, kojom apostrofira neupravljivost samom sobom. Djelo izgleda kao preplet ili mreža situacija kojima je lik umjetnice podložan, a to se jasno ocrtava i u rečenicama koje primjećujemo u radu. Na primjer: Koji kurac ja radim sa svojim životom? Da... a ne znam... E ovaj lik bi mogao biti kondukter, ukazuje da i u najdubljim introspektivnim promišljanjima banalnost svakodnevice sebi uspijeva širom otvoriti vrata. Marija je toga svjesna i promatraču dopušta da, na neki način, izmiješa poredak nje same, onaj koji je ona zamislila i pokazala na igraćem stolu.

Zorana, pak, Unković izložila je slike koje na formalnoj razini prizivaju u sjećanje slikarstvo art bruta, enformla, a katkad i novih divljih. Faktura se odlikuje slojevitošću nanosa materije na plohu iz koje izranjaju likovi Venera ili nedefinirani animalni oblici, a svima je zajedničko da, gotovo na razini znaka, prikazuju ženski ili muški spolni organ. Pored ovih, nalazimo izložene i formatom malene akvarele, koji za predložak imaju stare erotske časopise koje umjetnica brižno sakuplja po raznim buvljacima. Ove, kako ih u šali naziva, dame na futonima, eksplicitni su prikazi jebačine. Prisjećam se Zoraninih radova, iz vremena dok smo bili kolege na Akademiji, a u sjećanju mi je ostao jedan mural velikih dimenzija u cijelosti prekriven spolnim organima. Ovo spominjem zbog vremenske distance i kontinuiteta.

Prošlo je od tada par godina i primjećujem ustrajnost u odabiru motiva i sižea koje bi mogli okarakterizirati kao idealizirani prostor fantazije kojim dominira univerzalna seksualna aktivnost, a taj prostor Steven Marcus naziva pornotopijom za koju su karakteristični njeni likovi, naravno, uvijek spremni i perfektno obdareni muškarci. Muškarčev svijet fantazije napravljen za drugog muškarca, kojim dominira seks čija je idealna vremenska jedinica trajanja beskonačna, tj. moglo bi se reći da je idealan pornić onaj koji nikada ne prestaje. Kod Zorane je situacija obrnuta, a M. de Sade nije više muškarac, no nije to ono što ova djela odmiče od barthesovske unarnosti koja je a priori pornografska, već postojanje punctuma kojeg prepoznajemo u materičnosti slikane površine, u igri slikanja samog, a ono što vidimo jest apodyopsis doslovno i preneseno.  Predrag Pavić