Lena Kramarić / Na početku za kraj

Lena Kramarić je umjetnica koja svoja maštovita rješenja nameće okolnom svijetu, a njezine slike temelje se na crtežu čvrstih formi jednog imaginarno konstruiranog prostora, neobičnih perspektiva i prodora neobjašnjivih formi i elemenata koji se preslaguju u sasvim nova značenja. Takvo metafizičko stanje zbilje iskazano kroz sanjarsku osjećajnost Lena je potkrijepila svojim individualnim vizualnim govorom koji proizlazi iz njenog vlastitog senzornog prostora. Kako bi nam prenijela te vizije, umjetnica djeluje spontano prepuštajući se svom unutarnjem glasu nabacujući impastne nanose akrilika na kvadratične formate brzim i rafiniranim potezima kista.


Svojim ekspresionističkim jezikom, koloristički otvorenom paletom živih boja te gradnjom prostora poremećenog sklada stvara slike produhovljenog sadržaja uz notu intrigantnog i nesputanog. Potvrdu za to nalazimo u cjelokupnom ciklusu – sve su to slojevite i složene kompozicije harmonizirane hladnim i toplim tonovima boja, što osobito možemo uočiti na slikama Mamu u parku 1i Mama u parku 2, gdje nebesko plavetnilo okupano bijelim pahuljama paraju rođendanske zastavice i poneka lopta živog crvenog, žutog i zelenog kolorita koje se, iako u međusobnom kreativnom sukobu, natapaju u flori oslućenog i nikad do kraja definiranog likovnog senzibiliteta. Lenin je običaj i na slici verbalno naznačiti što prikazuje čime njezini radovi gotovo u potpunosti postaju semantička i mimetička samosvojna cjelina. Takvim se postupkom koristi, primjerice, na slikama Rastrganaili Jež na vodilici, gdje iako mislima pokušava nadopuniti i modelirati likovni oblik, opet ostaje vjerna asocijativnosti u „čitanju“ gotovo svakog segmenta slike.

Mlada dubrovačka umjetnica kroz svoj cjelokupni ciklus provodi finu, osjećajnu potku kontroliranu mirnim prijelazima iz teme u temu naglašavajući konkretan motiv od kojeg polazi, odnosno dominaciju ženskih likova kroz koje progovara njezina vlastita individua. Stoga se njezinim temama ne nazire kraj, dapače, upravo su ženske figure nositeljice apoteoze majčinstva predstavljajući život koji se dalje nastavlja – ljubav majke prema djeci, ali i prema slikarskom platnu.

Tako je umjetnica u sasvim jednom jednostavnom motivu pronašla kompleksnu temu udahnuvši joj naizgled shvatljive i banalne simbole, ali s dovoljnom suzdržanošću da ostavi prostora interpretaciji onih skrivenih vrijednosti koje proizlaze iz unutrašnjih pogleda na život, igru i snove. Ovim ciklusom, Lena Kramarić pokazala se umjetnicom suzdržanog rukopisa i samozatajne romantičarske geste koja vlastite želje, emocije i strahove s lakoćom kista prenosi na slikarsko platno, stvarajući tako snažna djela koja probijaju okvire prostora i vremena u kojem nastaju ostavljajući dojam viđenog i snenog te svjesnog i podsvjesnog. Andrea Batinić Ivanković