Preskočite na glavni sadržaj

Ksenija Turčić - Istinite priče

U subotu, 19. studenog, u Gliptoteci HAZU, u 12 sati, otvara se izložba Ksenije Turčić, pod nazivom 'Istinite priče'. Izložba će također biti postavljena u sklopu manifestacije Otvorena vrata HAZU-a (29. i 30. studenoga 2012.), a sastoji se od novonastalih video radova (2009. - 2011.) ove eminentne umjetnice.
vrijeme: 19.11.2011.
mjesto: Zagreb; Gliptoteka HAZU, Medvedgradska 2
'Umjesto slike svijeta, slika kao (Ksenijin) svijet

Ne možeš vidjeti ono što jesi, a ono što vidiš tvoja je sjena', zapisao je Rabinndranath Tagore. No, sjene dolaze i odlaze ne ostavljajući nikakav trag. Nisu sposobne pričati priče, a njihova promjenjiva narav i zavisnost od određenih faktora onemogućuje da ih na bilo koji način fiksiramo. One su tek pukotine u dotoku svijesti, ovisne o ritmu nečijeg kretanja koji se jedno vrijeme ustaljeno ponavlja čineći ih sličnima, da bi nakon toga promijenio njihova svojstva i izgled.

U većini novih radova Ksenija Turčić nastavlja s pričama koje je započela pripovijedati prije dosta vremena. Smatram da ih je intuitivno počela ispisivati u vrijeme dok nije ni slutila da će rasporedom gotovo identičnih elemenata u prostoru postaviti svojevrsnu markaciju, između čijih razmaka je počivalo njezino energetsko polje. U prvo vrijeme mnogo se toga činilo jednostavnim. Način djelovanja bio je minimaliziran i posve tih, meditativan i ispunjen specifičnom energijom koju je uspješno kanalizirala u raznim medijima.


U prostorima u kojima je dopustila praznini da nadomjesti samoću postupno je detektirala energiju. Osvajala je prostor istanjenim, plošnim oblicima koje je vješala ili slagala u i pozorno osmišljene instalacije, ostavljajući pritom dovoljno mjesta za djelovanje energije zaostale iz nekog prijašnjeg vremena.

U tom a nju osjetljivom razdoblju, u kojem  je mnogo toga ovisilo o intuiciji, umjetnica počinje potencirati izražajne aspekte materijala  — transparentnost stakla, privremenost plastične folije, krhkost ogledala, običnost plastične cijevi. Postupno je odgajala gledatelje koji su se u njezinim izložbenim 'poljima' kretali s lakoćom, ne tragajući nužno za pričom, iako se osjećalo da ona postoji negdje u pozadini. Nešto poslije ponudila je narative u kojima je bilo moguće prepoznati i nju i same sebe. Priče su, naime, uglavnom svima poznate, a sadržaji zajednički.' Sandra Križić Roban