Krajolici hrvatske moderne iz zbirke Hanžeković

S ishodištem u baroku, razdoblju u kojem su umjetnici potaknuti geografskim otkrićima afirmirali pejzaž kao samostalnu slikarsku temu, slikanje krajolika svoju punu afirmaciju započinje u razdoblju romantizma, kada čovjek shvaćajući svoju ništavnost u odnosu na grandioznu prirodu slika uglavnom njene ekstreme; zapjenjeno more, vulkane, neosvojive planine i olujna neba.

U drugoj polovini 19. stoljeća slikari izlaze iz ateljea odbacujući stegu akademske discipline, i za razliku od imitiranja obrazaca svojih profesora pokušavaju sami pronaći sadržaj i način na koji će prikazati svijet koji vide oko sebe.

Od najranijega Medovićeva 'Groblja u Kuni' nastaloga oko 1900. godine, do zaključno Babićevih „Oblaka“ iz 1918. godine, krajolici na ovoj izložbi iz Zbirke Hanžeković odražavaju sam početak izdvojene linije hrvatskoga slikarstva što se tematski izražava u pejzažu dostižući sve do suvremenog trenutka, a upravo zbog snažnog i suverenog zamaha na početku, neslućene razmjere specifičnog autohtonog nacionalnog identiteta.

Medović, Kovačević i napose Vidović tri su barda hrvatskoga pejzažnoga slikarstva, čiji su slikarski doprinosi, zalaganjem njihovih kroničara, a kasnije i proučavatelja postali relevantnima čak i u širem kontekstu od lokalnoga.  Motivikom duboko uronjeni u lokalno, a tehnikom i 'porukom' nadilazeći isto, svojim su vrijesovima, marinama ili porječjima ispisali najljepše dionice hrvatskoga slikarstva.

U suglasju s njima su i Crnčićeve 'Marine' slikane trezveno realističkim načinom, odražavajući tako različit karakter primorskoga podneblja na sjeveru, te Babićevi 'Oblaci' koji zaokružuju prvu dionicu modernog pejzažnog slikarstva u nas. Slika Ivana Tišova koja se također našla u ovom kustosko – kolekcionarskom odabiru djelo je što upotpunjuje predstavku punog zamaha“ zagrebačke šarene škole“, pod uplivom Vlahe Bukovca koji je pokrenuo moderna zbivanja u hrvatskome slikarstvu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Sva djela na izložbi vrhunski su primjeri pejzažnoga slikarstva, a neka su čak i antologijski uzorci pojedinih opusa odražavajući tako visok rafinman kolekcionarskoga odabira, otkrivajući se pred nama javno, za razliku od svojeg intimnoga postojanja.