'Kontrasti' Duška Šibla u Galeriji Ulrich

Radovi predstavljeni u Galeriji Ulrich nastajali su između 2003. i 2011. godine, i vezani su uz motive dalmatinskog, posebno dubrovačkog, ali i zagrebačkog pejzaža (Maksimir), dok će najnovija serija crno-bijelih akrila na papiru biti primarno posvećena urbanom pejzažu Dubrovnika: njegovim ulicama, spomenicima i javnim skulpturama.

Pejzaži Duška Šibla nastavljaju se na bogatu tradiciju hrvatskih modernih pejzažista, od Joba, Pulitike, Dulčića, do Hermana i Murtića. Reducirana i pročišćena figuracija Šiblovih pejzaža bliska je drugom valu ekspresionizma u europskom slikarstvu, s bogatim, pastoznim, vehementnim namazima boje i naglašenim obrisnim konturama otoka, drveća i vegetacije. To slikarsko komuniciranje s prirodom (i arhitekturom) nastaje iznimno brzo i lako, otkrivajući kako su prirodni i artificijelni pejzaž bez ljudi za slikara prostori slobode neopterećeni bilo kakvim vlastitim teorijsko-poetološkim projekcijama i ambicijama.


Kolorit je često zadržan u hladnijoj tonskoj skali zelenih i plavih nijansi, unutar koje umjetnik eksperimentira s efektom hvatanja odsjaja sunčeve svjetlosti na kopnu, vegetaciji i moru, no u novim će se radovima moći prepoznati i fauvistička tradicija jarkog kolorita pojedinačnih crvenih akcenata.

U ciklusu crno-bijelih urbanih pejzaža, promatrač se ipak neće moći oteti dojmu kako ta sceničnost povijesne arhitekture sugerira postojanje jedne metaforičke, nevidljive dimenzije koja upućuje na svijet maske, teatra, kulisâ i odmaka, odnosno, svega onoga što automatski postaje prisutno kada u sliku svijeta uključimo ljude. Stoga možda i nije slučajno da Duško Šibl na gotovo krokijevski vehementno slikanim 'urbanim' pejzažima ljude svodi na male crne činjenice ili figurine bez individualnih obilježja, manifestirajući ujedno time svu moć kontrasta s pravom, anti-artificijelnom prirodom koja je savršena i dorečena sama po sebi. iz teksta Iva Körbler