Josip Vaništa - Vrijeme Gorgone i Postgorgone 1961--2010.

..Na razmeđu šestog i sedmog desetljeća prošlog stoljeća, a to je doba kada se rodila Gorgona i njezin poseban estetski 'protusvijet', globalni trend bila je filozofija egzistencijalizma i njezini zaključci o besmislu ljudskog postojanja. Kontekst koji detaljno opisuje Ješa Denegri u još neobjavljenoj monografiji Gorgone sastojao se od romana i eseja Camusa, Sartrea, kazališta apsurda Becketta i Ionesca, filmova Bergmana, glazbe Cagea, slikarstva Yvesa Kleina ili samouništavajućih skulptura Jeana Tinguelyja..

U svemu je tome prisutna nota ironičnog odnosa naspram svijeta, svijest o nevažnosti i prolaznosti ljudskog života i ljudske kreativnosti. Bila je to posljedica viđenja strahota drugoga svjetskog rata, refleksija koja je koncem prvog rezultirala pokretom dadaizma. Pitanje je bilo, stvarati li uopće (na kreativni čin, kao jedini mogući spas iz apsurda ljudskog života upućivao je Sartre) i kako stvarati?

Mlade generacije slikara sa zagrebačke akademije likovnih umjetnosti tražile su mogućnosti novih izraza, odmak od neprikosnovene tradicije münchenske škole koja je vladala akademijom kao kanon dobrog slikarstva. Cijeneći likovne dosege prethodnika, gorgonaši su željeli pronaći svoj vlastiti izraz, bliži već spomenutim trendovima vremena…

..Odsustvo referenta prisutno je i u pozivnici s tekstom: 'pozvani ste prisustvovati' koju su Gorgonaši odaslali prijateljima, a na kojoj nije pisalo čemu niti gdje treba prisustvovati.
 
Izlošci na ovoj izložbi ne ograničavaju se samo na crteže i umjetnička djela u tradicionalnom smislu: tu su i sva izdanja koja je Vaništa do sada publicirao, od časopisa Gorgona, do Postgorgone koju još uvijek s vremena na vrijeme izdaje. Velika važnost časopisa Gorgona u našoj i svjetskoj povijesti umjetnosti, jeste da je to jedna od prvih publikacija koje su same po sebi bile umjetničko djelo. To nije bio katalog, bilten, časopis, knjiga slika, nego nešto sasvim drugo: knjiga – umjetničko djelo. Svako je izdanje imalo svoj koncept: prvi broj fotografije napuštenog zagrebačkog izloga, drugi kao beskonačni meandar Julija Knifera i slično. Svaki broj ove publikacije slijedi zajedničku ideju ponavljanja jednostavnih oblika ili formi, minimalnih intervencija.

I koncept ove izložbe srodan je gorgonaškom humoru. Umjesto reprodukcija u katalogu su detaljni opisi svakog izloška, što podsjeća na Vaništine radove u kojima supostavlja liniju na platnu i njezin verbalni opis kao njezin ekvivalent, propitujući metode naše spoznaje, ali bez pretencioznosti, s ironijskim odmakom. To također podsjeća i na Vaništinu 'izložbu bez izložbe' u kojoj su umjesto slika bili njihovi detaljni opisi. Katalog je obogaćen i sonetom o slikarstvu Tonka Maroevića. U ovoj tradicionalnoj (renesansnoj) formi povjesničar umjetnosti (i pjesnik) pruža efektan 'intermedijalni' postupak, u doba kada je intermedijalnost umjetnosti shvaćena kao nizanje površne i nerazumljive filozofije..

.. U današnjoj estradizaciji i banalizaciji umjetnosti, Vaništa uspijeva pronaći put, suptilan i estetski relevantan. Akcija Polaganje koju su Gorgonaši izveli i čije su fotografije izložene svjedoči o polaganju slike u snijeg na Medvednici (kao tijela u grob). Simboličan 'kraj slikarstva' u zoru 'postmodernog' doba naznačava i snijeg koji je blago prekrio površinu slike slijedećeg dana. Ne možemo a da se ne sjetimo Tizianove posljednje slike koja prikazuje polaganje Kristova tijela, slikana sva iz bijelog tona, mrljastim potezima karakterističnim za njegovo kasno stvaralaštvo. Je li zaista slikarstvu i slikarskoj estetici došao kraj i hoće li svijet umjetnosti prekriti jednoličan snijeg?

Nekoliko dana nakon Polaganja sliku su pronašla djeca i sanjkala se na njoj. Je li to bilo uskrsnuće, koje u ciklusu godine nužno slijedi nakon Velikog Petka i polaganja u grob? Izrazito je teško tražiti estetiku u snijegom prekrivenoj pustoj zemlji. Vaništa je to znao, tko će znati nastaviti? Feđa Gavrilović
Više o izložbi -ovdje