Josip Vaništa: Ukidanje retrospektive

Josip Vaništa (Karlovac, 1924) jedan je od posljednjih velikih aktivnih umjetnika neoavangarde. Posljednjeg desetljeća, osim domaćih stručnjaka, tu ocjenu često izriču i ugledni strani kustosi i kritičari, prepoznajući Vaništu na međunarodnoj umjetničkoj sceni, osobito kroz njegovo djelovanje u kultnoj umjetničkoj grupi Gorgona (1961-1966), kao jednog od rodonačelnika konceptualne umjetnosti u svijetu.

Vaništa je nedvojbeno jedna od najviše enigmatičnih osobnosti suvremene hrvatske umjetnosti. Priređivačima njegove prve velike (anti)retrospektive u MSU nametnula su se brojna pitanja, primjerice: kako predstaviti opus umjetnika i pisca, crtača i slikara, esejista i kroničara, arhivista i čuvara baštine, nakladnika i urednika, koji je nastajao tijekom sedamdesetak godina? Kao cjelinu ili kroz fragmente, kao kroniku koja poštuje vrijeme ili kao bezvremensko stajanje na mjestu? Jedni ga smatraju velikim majstorom moderne tradicije, drugi pak bespoštednim kirurgom koji je odstranio zatrovani prostor Öl Malereia, dopustivši da u njega uđe praznina. Kako, dakle, gledati na Vaništu? Kao na baštinika tradicije ili kao na njezinog radikalnog osporavatelja?

U razdoblju od 1965. do 1967. prekinuo je svaku umjetničku aktivnost. Kako promatrati sljedećih pola stoljeća stvaranja, kao status quo, involuciju ili dekadenciju? Kada se iz ikonoklasta pretvara u apartnog štovatelja slikarske tradicije i nadalje je u Vaništinu djelu prisutna ista radikalna trpnja – restriktivno doziranje. Ili kako sam umjetnik kaže, izostavljanje nebitnog. Eliptičnost, eliminiranje, askeza... stalna su mantra tog 'japanizirajućeg Zapadnjaka'. On u konačnici teži za eliminacijom umjetničkog djela kao fetiš-objekta, izjednačujući original i reprodukciju. S druge strane, pukim izborom i izdvajanjem neuglednih, običnih prizora koje pronalazi oko sebe, fotografira ih ili preuzima od drugih fotografa, uokvirivanjem novinskih isječaka ili pak zatvaranjem i izlaganjem kompletne korespondencije koja predstavlja cijelu jednu ljudsku sudbinu, priskrbljuje tim 'predmetima' snažnu auru originala.

Gdje su, dakle, granice umjetničkog i neumjetničkog, autorstva i aproprijacije? Ta i mnoga druga pitanja pokušava raščlaniti izložba Josipa Vanište Ukidanje retrospektive, ne gajeći pritom iluzije da je moguće na njih jednoznačno odgovoriti. Izložba polazi od pretpostavke da je Vaništin opus u hrvatskoj povijesti umjetnosti i kritici uglavnom interpretiran kroz dva ključa, koja su se međusobno dokidala ili prešućivala. Na njegov se opus gledalo kroz prizmu umjetnikove radikalne gorgonske misli i prakse, ili se pak u središte stavljao autorov rafinirani slikarski opus, koji karakterizira suspregnuta gesta, minimalistički pristup i duboko poštivanje slikarske tradicije. Jedan od ciljeva izložbe jest pokazati da ta dva ključa otvaraju ista vrata, pripuštaju nas u isti tankoćutni svijet erudita i umjetnika.

Naslov izložbe Ukidanje retrospektive referira se u prvom redu na naslov Vaništinog objekta-stola 'Ukidanje perspektive', koji se lako može protegnuti i na druge njegove radove, osobito crteže. Odnosi se istodobno i na Vaništino simbolično ukidanje vremenske i prostorne perspektive, pa time i retrospektive kao općeprihvaćenog medija predstavljanja umjetničkih opusa. U težnji za jednostavnijim slikanjem, u težnji da se 'učini malo. ne piše suviše. ne čini previše...' Vaništa je dosegnuo stupanj kondenziranog vremena bez perspektive, bez protjecanja, bez pogleda unaprijed i bez pogleda unazad, kako bi u njega konačno mogla stupiti praznina. Ili artikulirana bjelina. Ili NIŠTA.
Kustosica izložbe: Nada Beroš, viša kustosica MSU-a